Da upozorim, ovo ce biti stvarno dug post, posvecen najboljem prijatelju. Mozda je najbolje kao sto je Senad rekao, zaboli me za mase. Komentari su i dalje dopusteni, dok su u granicama dobrog ukusa.
It´s a tough life out there. Ipak, treba uzivati u ono malo, sto nam zivot pruzi. Dobro, nekome zivot pruzi vise, nekome manje, ali ne rodimo se svi sa istim sansama, nazalost. Eto, ja sam imao srecu da sam rodjen u jednoj divnoj porodici, koja me ne samo izdrzava, nego i podrzava. Sad, kad sam mislio da sam okinuo iz Mikroekonomije bio sam ljut, bijesan i sve drugo osim sretan i zadovoljan. Tad mi je podrska dosla od porodice. Ocekivao sam to, moram priznati, ali sta da je nisam dobio? Ruzno je kako mnoge stvari uzimamo “for granted”. Moj najbolji prijatelj se zove Jasmin. U Tuzli, dosta uspjesno studira medicinu. Njega zivot bas nije mazio. Od rodjenja, pa do danasnjih dana, Jale je prosao kroz sito i reseto. Roditelji su mu se razveli, tako da je oca upoznao tek kada je odrastao. Otac mu zivi u jednom selu, sa drugom porodicom, u okviru koje Jasko ima polusestru. Njegova prica je stvarno interesantna i pred njim su mnoge neispisane stranice, na kojima bi trebao da pise svijetlim, veselim bojama, jer Bog zna da je mnogo sivih u njegovoj proslosti. Ja sam ga upoznao negdje oko moje seste godine, tako da vrtim sjecanja od tih dana. On je godinu stariji i nekih se stvari bolje sjeca. Pricao mi je jednom, kako su nas stariji nagovarali da se pobijemo, a da cemo zauzvrat dobiti cokoladu. On to uvijek isprica na svoj nacin, uvijek me nasmije. Ovako bi to on ispricao: “Ja sam kao bio malo stariji i finiji, pa su me vec naucili da nije lijepo da se tucem. Rekao sam da necu, da to nije fino. Jest, ja se okrenuh a bokser ide u facu”. Evo, cak i sada, kada pisem nasmijem se. Davno je to bilo, kod one visnje, pod kojom sam sjedio, jeo voce i prdio u razlicitim tonalitetima.
Da se vratim prici o Jaletu. Ima on mnogo nadimaka, u srednjoj su ga zvali “Buki”, ali meni nekako “Jale” zvuci najvise jaranski. Majka mu je radila kao pedagog. Kako je ona dobivala poslove, cas u jednom, cas u drugom selu, tako su se i selili. On je uvijek iznova pocinjao, sticao drustvo, bilo to u Dzakulama, na Lukama, Ritasicima ili negdje drugo. Majka je kasnije zbog jednog nepolozenog ispita, koji je falio na fakultetu izgubila posao kao pedagog i pocela raditi kao kuharica. Jale se opet selio. Lagano je odrastao, bez svog drustva, vezao se za mnoge ljude i uvijek se rastajao. S vremenom je na to navikao, pa vise nije niti sklapao prijateljstva. Zbog viska radne snaga, mati je izgubila posao i nije mogla da nadje drugi, vec u tim godinama i sa zdravstvenim problemima. Srecom, sira porodica je nekada spas. Brigu su preuzele tetke, dobro poznate u carsiji, kao profesorice Sena, Mejra i doktorica Advija. Tamam u to vrijeme, bio je pri kraju osnovne skole. Upisao je medicinsku, jer je to volio. Tada je i dosao da zivi kod profesorice Sene, moje prve kone(i ne pomisljajte na sredjivanje ocjena, i sam sam imao problema sa Poznavanjem robe). Volio je medicinu. Vec u prvom razredu objasnjavao mi je o anatomiji, filozofiji, a ja sam sve to pozorno slusao. Onda smo kasnije igrali soccer-a na Play Station-u kod njega, zafrkavali se i uvijek smisljali neke nove zafrkancije. Jos pamtim kako smo se znali iznervirati, pa jednom se cak i dobro posvadjali zbog mojih startova s ledja. Poceli smo intenzivno da se druzimo. Svaku vecer, kahva kod njega, partija soccera i prica o Bogu i svijetu. Nekad mi je prepricavao stvari koje mu je Ado pricao, njegov rodjak iz ratnih dana, jer je Ado u to vrijeme vec bio srednjoskolac, ali onaj pravi ratni, otkaceni. Mozda o njemu neki drugi put. Cini mi se, da sam bio treci srednje, kada smo se obojica pridruzili skolskom horu, on zbog nagovora tetke koja je organizovala program, a ja zbog njega i zafrkancija. Tad su pocele i prve ljubavne price. Meni se svidila jedna, o kojoj u to vrijeme nista nisam znao. Bio sam dosta naivan po pitanju cura, moram priznati. On je bio stabilan. Nije pokazivao emocije, radio je svoj posao, pjevao neke pjesme i povremeno ispijao velika tocena u Addi. Dobro, u to vrijeme sam mu se redovno pridruzivao, mada nisam mogao popiti niti pola, koliko je on mogao. Srednja skola, period pronalazenja samog sebe. U to vrijeme mi je cak i godilo. Uglavnom, za Jaleta se ubrzo prilijepilo pola skolskog hora. Bio sam ljubomoran, to sam priznao i on je to razumio. Medjutim, on je opazio jednu, po njegovom ukusu najbolju. Ispostavice se kasnije, najbolju i po ukusu komisije za Miss Gracanice, jednu Hajru, na koju su se mnogi lozili. Ja je nisam primjecivao, jer sam buljio u onu malu, jer sam bio neiskusan. Ne znam koji je od nas dvojice prije napravio korak. Sjecam se da je njemu proslo, da se zabavljao mjesec i kusur dana sa Hajrom, ali je odustao. Iako svijet nije, ja ga jesam razumio. Meni nije proslo. Kasnije sam jos saznao neke stvari o toj curi(onoj, koja se meni svidjala), sto mozda bolje da nisam znao. Ne znam kako, ali kroz moje price i on se zaljubio u nju. Ima jedna situacija, kad smo sjedili u Etni, pa se ta cura odvojila od svog zenskog drustva i sjela sa nama. Kada sam shvatio i prihvatio da nije sjela zbog mene, bio sam siguran da je to zbog njega. I bio sam ljubomoran, kao pas, ali sam muski presao preko toga. Uz moju pjesnicku pomoc, poslao joj je poruku i ona mu uzvratila pozitivan odgovor. Jedan dan su isli u kuhinju, onda je odmah ispreplela svoje prste sa njegovima i mislili smo obojica, da je to bas to. Jah, nakon par sedmica obaveza, mozda i njenog izbjegavanja, doslo je do ponovne SMS komunikacije. Moze se pretpostaviti sta je ona napisala. Obojica smo se nasmijali, ono od srca. Recimo da ta cura sigurno ima mnogo prijatelja u Gracanici. Onih, kojima je rekla da hoce da budu samo prijatelji. Ja i Jale smo onda ispijali kahve ispred Senine kuce, izlazili u grad i periferiju, jednostavno se provodili. Imao je jos par cura, koje nisu vrijedne spomena. Kad je krenuo na fax, nije bilo isto. Cesto je dolazio, ali falilo mi je ono, skoro svaki dan, samo da sjednemo i promuhabetimo koju. Zato su njegovi dolasci uvijek bili sladji. Pricao je o predavanjima, Nedzadi, Adeli i kojima sve ne. Pricao mi je o fatanju u WC-u, mazenju na balkonu, o mnogim malim bezobrazlucima. Fakat je bilo dobro. Sjecam se, da kad sam polazio u Austriju da mi je nakon pola litre crne votke kazao: “Joj, jebo te, pa sto moras ici?”. Nisam imao odgovor, ali sam sljedeci dan otisao.
Sad je uvijek kada ja dodjem dozivljaj. Okupi se i ostala raja, koju stvarno volim, ali najbolji prijatelj je ipak liga iznad. Sta smo sve uradili jedan za drugog, na sta smo sve jos bili spremni? Nekako mi je bilo krivo kad sam odlazio, kao da ga napustam, a tamam se stvarno vezao, jer mu to nije bilo lahko, s obzirom na prosle, prolazne prijatelje. Opet, kada dodjem, prvi se doveze iz Tuzle da me vidi, da nadoknadimo. Onda opet kad odlazim, nije lahko ni meni, ni njemu. Jednom mi je u sali rekao da je homeless, s obzirom da je zivio kod tetke, ali sam mu dao do znanja, da dokle god ja imam krov nad glavom, da ce imati i on. Inace, osoba je kojoj se divim i koja mi je po vecini tacaka uzor.
U Etni: Jasko(u crnom dzemperu) sa Alenom vjerovatno o brojevima nekih maca
Jos nesto o njemu. Njegova velika strast su automobili. Cini mi se da trenutno nema pravu vezu, samo se svalera. Eh, sad, ako kakva cura bude zainteresovana i ako prodje moje kriterije dobice njegov broj na mail. 
