Mirza Brkic, razmisljanja

Prodjose ispiti. Veceras na autobus, devet sati voznje je ispred mene. Ispiti su me ponukali da napisem ovaj post. Iz engleskog su izasli preliminarni rezultati za prvi dio ispita, dok za drugi dio izlaze tek krajem jula. Prvi dio sam polozio, kazu da je to laksi dio. Ne znam, vidjecemo krajem jula. Drugi ispit, eh…Truba mi je nekako, a ja sam taj trubadur. Zajedno sa prijateljem iz Bihaca sam pristupio tom ispitu, racunajuci na obostrano prepisivanje, jer ja bolje znam Buchhaltung(Racunovodstvo), dok je on daleko bolji sa Kostenrechnungom(Troskovi). Ispit je bio tezak, nista drugo nisam ni ocekivao. Ranije smo dogovorili da sve uradimo isto, kako se ne bi desilo da jedan polozi, a drugi ne. Izbjegavali smo poglede nadzornika, ali imali smo i srece, jer lik koji nas je primijetio da se dogovaramo nije nista poduzeo. Tek kad smo razvili pricu, priblizio nam se, kao da nas upozorava da ne budemo bas toliko ofirni. Licio je na balkanca, a po ponasanju se cini i da jeste. Umisljeni Austrijanci, misle da su face, pa cim primijete, poduzimaju nesto. Hvala tipu koji je ipak bio raja, mada pojma nemam ko je taj lik uopste. Dalje za ispit, na kraju smo ja i prijatelj zajedno unosili odgovore, kako bi bili identicni. Vec smo bili pod prismotrom i nismo vise mogli bez problema komunicirati, ali ipak smo nekako uspjeli. Zvanicni rezultati su za sedam dana, no ispit nam je objavljen na netu, da unesemo svoje vrijednosti, tako mi je javio saucesnik u prepisivanju. On je unio svoje vrijednosti. kaze da nam je falio jedan zadatak. Kasnije sam ja unio svoje i nisam siguran kako sam zaokruzio jedan zadatak. Ako sam ga zaokruzio tacno, polozicu ispit, ako nisam necu. Ako ispit polozim, a moj prijatelj padne, velika je truba, jer smo zajedno radili dogovorili se da sve identicno zaokruzimo. Ako padnem , bice mi zao sto moram ponavljati ovaj ispit. Mogucnost da obojica ovaj ispit polozimo je minimalna. Sanse da obojica padnemo su 50%, sanse da ja polozim, a on padne su takodje 50%. Sansa da on polozi, a ja padnem je takodjer minimalna. Jedino bi prva mogucnost mogla da me spasi ove trube. Do sada smo sve ispite radili uporedo, od 7, koje sam polozio do sada, on mi je mnogo pomogao pri dva, posebno na matematici. Ne znam kako sam zaokruzio, saznacu tek sljedece sedmice, kada budu rezultati. Odlucio sam da ako polozim, moram da mu se oduzim, ali masno da se oduzim, jer ovaj ispit stvarno vrijedi, nije dzaba prolaznost cca. 25%. Mogao bih nauciti Evropsko pravo, ali da ga bas naucim, pozovem ga sa mnom na ispit i uradim obojici. I onako sam dobar sa Pravom, leze mi ti zakoni, jednostavno imaju logike. Ne bih volio da padnem, ali opet, ako polozim…savjest ne da mira. Ne znam sta sam zaokruzio.

Eh, naslov sve govori. Danas smo zavrsili jedan pravi mali gestapo-test iz engleskog. Kroz flashbackove mi je dolazio film “Pijanista”, svaki put kada je profesor nesto govorio. Cita on ona pravila za ispit, a meni se sve cini kao da cujem onaj glas sto cita nove zakone u getu, tipa da Zidovi ne smiju po trotoarima, da moraju nositi zvijezdu, itd. Predispitna trema, iako sam je iskusio vec vise puta ne jenjava. Engleski, sta vise kazati. Bilo je tacno dvadeset i sest multiple choise pitanja, za koje smo imali ravno trideset minuta da odgovorimo. To je dio za gramatiku, a nakon toga dolazi poslovni engleski, koji traje 1,5 h. Sta da vam pricam, statistika donosi najbolji pregled stvari.  70% okinava, kao bi se to profesionalno kazalo. Eto, uradio sam danas, ali ovo je jedan od ispita kod kojih se rezultat ceka duze od mjesec dana, pa cemo vidjeti. Sutra imam drugi ispit, Accounting and Managment. Pfff, ova statistika ima jako ruznu naviku da obeshrabri covjeka kad mu to ne treba. Prosli ispit, skoro 75% je palo na proslom terminu.  Ucio sam, pripremao, po ovoj vrucini i cesto puta kontao: “Jebo te, mog´o sam sad u Sarajevu biti druga godina”. Predje opet covjek preko svega toga, ubijedi se u neke stvari i krene naprijed. Sutra, sta bude, neka bude. I na kraju, da ne mislite da ste prevareni, cemu ovakav naslov? Pa jednostavno, ima sexa. Jebu me sa svih strana.

Par vijesti. U cetvrtak i petak dva ispita, jos vikend u Becu i onda u BiH. Dobra vijest za ovaj blog je da sam kupio sebi digitalnu kameru Samsung Digimax S630, pa se da zakljuciti da ce uskoro biti veci broj slika. Kamera je extra, jos sam je platio na snizenju, ima kamaru nekih opcija koje ne razumijem. Glavno je da ima jak blic i stabilizator slike, ono kad treses kameru i slikas, da opet ispadne dobro. Lagano odbrojavam dane do kraja, dosta mi je vise i ucenja, treba da se odmorim. Jos jedna vijest je da sam okacio kopacke o klin, zavrsio sam nogometnu karijeru. Nije bas uobicajeno da se karijera zavrsava sa dvadesetak godina, ali i nije bila neka. Skontao sam sebi da u vrijeme koje potrosim na treninge i utakmice mogu da ucim, eventualno i da radim, tj. daleko korisnije utrosim vrijeme. Kaze moja profesorica engleskog, Hanka Pastir(Hannah Shepherd) da vremena i novca nikad dosta, posebno u mojoj struci. Sto se tice kopacki i nogometa, ja cu opet povremeno da igram sa drustvom, za svoju dusu. Kopacki sam se rijesio, bas kad sam se vracao sa zadnje utakmice. Ne, nisam ih bacio na pola puta kao klasicni primjer balkanskog levata na zapadu, nego sam spojio ugodno sa korisnim. Prolazio sam pored terena na kojem je trenirala neka ekipa sastavljena od Arapa ili Egipcana, nisam siguran, uglavnom lijeva ekipa iz najnizih liga. Nisam se sjetio da su Egipcani nasi daleki preci, pa da su clanovi te ekipe vjerovatno nasi daleki rodjaci, nego mi je jednostavno pala na pamet dobra ideja. Prekinuo sam trenera dok je svojoj ekipi na arapskom objasnjavao formaciju i objasnio situaciju da zavrsavam sa nogometom i da poklanjam kopacke. Neki ih je lik sa zadovoljnim osmijehom prihvatio, a meni je bilo drago sto ne moram da ih nosim natrag u dom. Moram priznati da mi je malo zao sto necu vise na treninge, ali sljedece godine mi sigurno ne treba jedna obaveza vise.

Eto, pretvori se ovo u kompletan tekst. Jos da isprobam loadiranje slika i zavrsen post.

Sto se mog bloga tice, zavrsena je rekonstrukcija. Ovih dana nece biti tekstova, zbog ispitnog roka. Lagano brojim dane do kraja ovog semestra. Prvih dana jula dolazim u BiH, mozda koji dan kasnije, ako naleti kakav posao. Ne bi bilo lose vratiti se podebljan sa stotinjak eura vise u dzepu, mada je tesko u kratkom vremenu pronaci nesto pristojno. Kad dodjem, dva mjeseca necu da vidim nikakve skripte, samo soccer, dva programa HRT-a, bazeni i izlasci. Pa neka odbrojavanje pocne.

Bilo je jutros inspiracije za tekst. Bilo je umora, nervoze, nikako nije islo na dobro. Radio sam jutros, ali i sinoc nekad od pet sati poslijepodne. Satnica niza od minimalca, ali kad se nabere sati, isplati se. Jos sam htio da vidim i taj poznati svjetski dogadjaj, za koji najjeftinija ulaznica iznosi pedesetak eura. Trinest sati rada, bez prestanka, cijelo vrijeme na nogama. Jos u zagusljivoj atmosferi, sa strana prizori za nocne more. Rijecima je tesko opisati, a oci ne bi vjerovale slikama. Mozda bi vjerovale onom pornografskom snimku, koji je napravio bivsi cimer, prolazeci pored onih perverznjaka za sankom. Normalno, jedan je vidio i onda obavijestio ostale, pa su pored tog sanka prosli mnogi znatizeljnici sa mobitelima opremljenim mocnim kamerama. Nije bilo teorije da odem to da vidim. Dosta mi je sto sam ih vidio kako jedan drugome uvaljuju jezik u grlo i medjusobno se drze za kite. Kad ih covjek vidi na tv-u nekako iskulira, dok nemaju nista s tobom, neka rade sta hoce. Kad ih vidis sa dva metra udaljenosti, zgadi ti se zivot i postanes svjestan koliko je ovaj svijet otisao do vraga. Manifestacija, bal namijenjen prikupljanju sredstava za borbu protiv Aids-a. Kostimi, visoke stikle, krila, bicevi i sta sve ne. Deset hiljada posjetitelja. Hektolitri pica. Ko zna koliko je sve to kostalo? Ko zna koliko je novca prikupljeno? Manifestacija sa pozitivnim ciljem, preokrenuta u nesto drugo. Pretvorena u jeftin izgovor za javno pokazivanje najperverznijih sklonosti. Primjer, deset hiljada ljudi, u kostimima ciji dizajn kosta stotine eura po komadu. Ideja, deset hiljada ljudi odvoji pedeset eura od kostima za stvarnu svrhu bala. Rezultat, pet stotina hiljada eura vise, milion konvertibilnih maraka. Ne treba valjda spominjati sta sve pozitivno moze biti napravljeno sa tolikim iznosom. Ne treba spominjati ni ostale troskove u pogresne svrhe. Ne, licemjerstvo je opet na djelu. Bogatuni, koji vise na znaju sta ce sa sobom, pa traze nekoga da im smjesti izmedju nasminkanih guzova. Sepurenje nakitom, samo sto ne okace na sebe papir na koje pise na koliko se procjenjuje njihovo bogatstvo.

Davno je organizovan prvi takav bal, pretvorio se u dogadjaj koji svake godine privlaci paznju miliona ljudi, pa makar preko malih ekrana. Dogadjaj koji ima jedan visoko pozitivan cilj. Mozda je zrtva, to sto organizatori trpe umisljenost, zbog njihovih, pozitivnih ciljeva. Mozda su ciljevi vrijedni takve zrtve. Mozda ciljevi ipak nisu tako bijeli, ima tu troskova koje treba pokriti. Ko ce znati na ovome vaktu?

Evo opet ne znam sta da pisem, pa trazim izgovore. Pocnem, obrisem i trazim nesto drugo. Mozda sam izgubio u sebi ono, sto me pokretalo da pisem, mozda to nikada nisam ni imao. Sjetim se Evrovizije, nema se tu sta napisati. Dobro, ima, ali sta imam pisati ono sto svi znaju za glasanje, za ljubomoru i takve stvari? I veliko cudo, Srpkinja digla tri prsta, uh. Jok, eto Kazahstanci ce ih dignuti. Ali necemo o tome. Koliko sam pratio glasanje, nakon skoro svakih dvanest bodova, digla je tri prsta, ne samo nakon onih iz Republike Sprske, pardon iz BiH. Ali, kao sto rekosmo, necemo o tome.

Sjetim se serije One Tree Hill. Dobra serija, ovisnik sam o njoj. Dobra Brooke, uh, subhanellah. Pratim na YouTube redovito. Jos da me slusalice toliko ne zezaju, imaju neki prekid. Mozda bih sad trebao postaviti kakvu sliku, no neka. Kazace neko da nabijam sebi posjete, ali u redu je.

Sad sam poceo da pisem po starom sistemu, kao nekad. Onaj sistem, pisi sve sto ti padne na pamet i moram priznati da mi se tako i najvise svidja. Moji postovi nece biti umjetnicko djelo, mozda samo izrazaj moje licnosti, ali zar nije i to na neki nacin umjetnost?

Sta jos da pisem? Mi muskarci smo djubrad. Dobro, vjerovatno nismo svi, ali ja jesam. I onako nadrljaju oni fini, to znam. Zato necu prema jednoj da budem fin. Ovo nije nikome posveceno, samo je dio mog razmisljanja. Mozda razmisljam unaprijed. Ne bih da se hvalim, no imam jednu kaficu u kalendaru, do utorka. Sta ce biti, ne znam. Sta ja zelim od svega toga znam jos manje. Samo znam da ce biti nesto.

By the way, ako ima neko da studira Juridicum u Becu, mozda poznaje onu curu koja voli sevdah. Dobro izgleda, voli sevdah i ne skace na zvukove tipa “Seksi biznismen”.. U Expressu pise da planira tuzbu protiv naseg ministra kulture, ova sto pjeva “ja sam tvoja ziva lutka, ti moj seksi biznismen”, kao zbog klevete.

Jos mi fali naslov, pa da ovaj post bude kompletan. Pa skontacu nesto, mrak je vec pao.

Nezvanicno, pao sam ispit. Malo Keynes, malo ono sto nisam znao i okinava. Realno, nece biti i posljednji, nazalost, ali naravno zelim da ih bude sve manje.

Pitam se i sam cesto, zasto ne pisem kao prije? Zasto nema tekstova, pa makar jedan sedmicno? Naucio sam da je najbolje sutjeti.. Ima ona: “Bolje sutjeti i biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju”, ali nije to. Ljudi su zavidni, zli i sve im smeta. Smeta onima koji citaju ovo, to sto pisem. Onda mi dodje da napisem neki tekst iz inata, pa neka se prepucavaju komentarima, neka pljuju, neka se jos iznerviraju, a ja da to posmatram sa strane.

Kad se prica u drustvu, nebitno o cemu, postoje razlozi za sutnju. Ako kazes nesto tacno, onako kako jeste, neko ce ti pripisati da pametujes. Drzati pricu na nivou “Hoce´l ono Arsenal osvojit´stagod” mi je postalo povrsno i dosadno i ne mijesam se kada se o tome pocne pricati. To se obicno pretvori u pravi mali navijacki rat i uzdizanje svog kluba. Ma, tamam da mi sada dodje Ferguson i pocne nabrajati svoje uspjehe, ja cu opet navijati za Arsenal, pa makar igrao u trecoj diviziji. Ljudi vole raspravljati o tome, to je za ne povjerovati. Doslovno, povratak na nivo cetvrtog osnovne. Onda svako pokusava da kulira, da ispadne veca faca, pogotovo ako su cure u drustvu. Kad se face pocnu nadmetati svojim uspjesima, na raznoraznim poljima, opet je najbolje sutjeti. Koliko je to drugima interesantno, ne znam, no meni je iskreno malo stalo do takvog dokazivanja. Na kraju krajeva, ne postizem svoje uspjehe, da ih nekome nabijam na nos. Mozda je to problem povrsnih odnosa medju ljudima, jer poznajem mnogo ljudi, no malo razlicitih karaktera. Ovako mi svi nekako lice jedni na druge, svi su sportisti, muzicari, genijalci, uglavnom face ili se takvim zele prikazati. Nekako mi to nije interesantno, jednolicno je.

Neka, idem jos jednom da preslusam onu makedonsku pjesmu( evo link : www.youtube.com/watch?v=fqQN2zF62Xg ), pa da mene preslusa Privatno pravo. U srijedu, nakon ispita dolazim u grad cvijeca.

Dio prvi,

Sta uciniti? Ides redovno na treninge, dajes 110% sebe i vjerujes da ces dobiti mjesto u prvoj ekipi, pored barem pet trenerovih miljenika, no jos uvijek igras za rezerve. Zadnji trening, dan prije utakmice trener te procita na spisku prve ekipe, kao prvu zamjenu. Sav sretan, dobijes moral da treniras jos jace, jer si dokazao da vrijedis. Na dan utakmice potreban si i rezervnoj ekipi, za koju redovno igras. Rezerve uvijek igraju dva sata prije prve ekipe, tako da imas vremena i da se malo odmoris do sljedece utakmice. Cuvas se povrede, ali opet dajes mnogo, bez obzira sto su rezerve. Na kraju prvog poluvremena prilazi ti covjek iz uprave kluba i postavlja ti pitanje iz naslova. Normalno, odgovoris mu istinu i on te odstrani iz ekipe, jer po pravilu nogometnog saveza ne smiju biti vise od dva stranca istovremeno u jednoj ekipi. Vratis se u svlacionu sa rezervama, pretrpis par prigovora jer se ne vracas dovoljno u odbranu i vratis se na teren, za drugo poluvrijeme. Moral je nizak i normalno da nemas volje za igru. Negdje oko sezdesete minute te izvadi iz igre, jer se ne trudis dovoljno, dosetas se do aut-linije i izadjes. Ni pozdrav sa igracem koji ulazi, niti sa trenerom, pa cak ni pogled na klupu. Skines dres i pravac u svlacionu. Prva ekipa poslije primi sedam komada, makar dva od onog crnca sto ih je okretao na petobanku, a tebi bude drago.

Dio drugi,

Krenes u kupovinu, tek po par sitnica, hrana za sljedecih par dana. U jednom marketu kupis nesto i skontas da si nesto zaboravio i da ti treba jos nesto u drugom marketu. Udjes u taj drugi i punu kesu iz proslog marketa ostavis na polici, da je ne nosis kroz cijeli market i da ti je ne kontrolise na kasi, da nisi nesto ukrao. Pet minuta se zadrzis, kupis potrebne stvari i ides na kasu, platis i krenes do police po prvu kesu i rahat kuci. Kese nema. Kod kasirki nije, ispod police nije, nigdje je nema. Dodje ti da se zapitas kakva je to osoba, koja jednom studentu ukrade pizze, salamu, colu u konzervi i par cokoladica? Da li je doslo do te mjere, da takve stvari nosis sa sobom u market i dobro ih cuvas? Onda kontas u sebi, nije neka vrijednost, nekih petnaestak maraka, ali valja otici, pa sve to ponovo kupiti.

***

Ovih dana opet moram da ucim, jer pocinje predispitna frka. Kad kog dodjem u biblioteku, osjetim da neko fali, neko ko je otisao osamsto kilometara daleko i vraca se tek sutra uvecer. Za produzenje vize sam predao svu potrebnu dokumentaciju i hvala Uzvisenom Allahu, to je proslo bez problema. Kuci krajem juna, ako Bog da.

Jebo te, cini mi se da sam se zaljubio, ali ono praavo. Nisam djevojku vidio jedan dan i vec mi nedostaje. Sve zbog prokletog Karfreitaga. Eh, mene je ovaj Freitag dobro karnuo, kada je vec Karfreitag. Nista, cekam utorak, a onda poduzimam daljne korake. Bitno je da curi svidjam, a ako nije tako, onda se ja varam i pojma nemam o zenskim signalima. Jos cu sada ovdje da pocnem crtati srca i takve stvari. Mah, maani se toga, prihvati se Ekonomske Politike. Hocu, vec u utorak, kada opet otvore biblioteku, nakon ovog mini-raspusta za Uskrs. Normalno, nije nauka jedini, a sve mi se cini niti glavni razlog sto cu da odem u biblioteku. Tamo ce biti moja slatka Srpkinja, koja redovno dodje, tamo negdje oko 09:00. Normalno, ja se u to vrijeme budim, zatim moram nesto da pregrizem, pa tek onda na fax. Do 11:00 pregledam mail, pa nas domaci portal, da bi se nakon toga zaputio u biblioteku. Vise ne idem na sprat, nego redovno u prizemlje, desno i tamo kod racunara se zaustavim, i pogledam lijevo. Ako osjetim pogled na sebi, osmijehnem se, okrenem glavu i vidim onaj osmijeh. Da ne bih ispao (bas veliki) papak, parkiram se par redova ispred, ali se okrenem tako, da se gledamo ja i ona.

U pocetku sam mislio da mi se cura tek onako svidja, ono po sistemu “rado bih je povalio”, no ovo vec vise lici na ono “s njom bih se drzao za rukice i hodao gradom”. Pomalo se cak i bojim tog osjecaja. Uh, nije mi lahko. Opet moram nekako iskulirati, cure ne vole kad se momci istope. Evo, dodje mi jedna, na koju sam se ranije lozio po prvom sistemu, no nista nije probudila u meni. Apsolutno nista. Uh, jesam otis´o.

Evo, nemam volje da pisem, ali moram. Zatvorena je biblioteka, jer je danas zadnji petak pred Uskrs. Cini se da je Katolicima znacajan, no meni je danas stvarno trebalo da biblioteka bude otvorena. Nisam namjeravao da ucim, mada mi to kao sporedna aktivnost u biblioteci dosta dobro ide. Otkad dolazim prvenstveno zbog Srpkinje, vise ucim. Onda napravimo zajednicku pauzu, a danas je trebala biti treca takva. Danas sam trebao dobiti i trenutak nasamo sa njom, pa da je pozovem da izadjemo za vikend. Sve sam bio isplanirao. Negdje oko 10:30 sam dosao na fax, pregledao mail, novosti i zaputio se u biblioteku. Dodjem do vrata, povucem prema sebi, no vrata se pomjerise samo par milimetara, cini mi se. Biblioteka danas ne radi zbog “Karfreitag”-a, kako ga oni zovu. U ponedjeljak sigurno nece raditi jer je Uskrs, tako da mi ne gine utorak. Sad mi jos samo treba da se cura ohladi ili da se dogodi nesto drugo, negativno. Kako docekati utorak, kad ti se cura toliko svidja?