Prisjede mi iftar. Otidjoh u taj turski mesdzid sa nekoliko kolega. Ne znam kako je pocelo, ali opet se doslo na temu rata. Prijatelj, koji je ovdje od ´92, kad je iz svog doma u Visegradu protjeran me osudi kad sam rekao da bih bez srama obukao hrvatski dres. Mislim u sebi zasto da ne, sta tu ima lose. Ostatak drustva se prikljuci sa komentarima o zlocinima koje su Hrvati napravili za vrijeme proslog rata, nadam se i zadnjeg. Odgovorio sam mu da nije Mladen Petric dosao i pravio te zlocine, ne znam ni da li je imao petnaest godina kad je rat zavrsio, a oni pomislise da se salim. “Isto bi bilo kao kad bi obukao dres Srbije” cuo sam sa strane u jednom trenutku, na sto nisam imao adekvatan odgovor. Vec su me zasuli izjavama tipa “Svi su oni isti”, “Samo mrtav Srbin je dobar Srbin” i slicnim. Sjetio sam se da sam danas vratio knjigu prijatelju iz Beograda, koju sam koristio nekad u junu. Sjetio sam se kad sam sa njim pricao o ratu, a on mi govorio kako zlocin nikad nije u redu, bio on pocinjen nad Zidovom, Muslimanom, crncem, Eskimom ili nekim drugim. On je od mene samo par mjeseci stariji, dijete bio kad je poceo rat. Ikamet me probudi iz razmisljanja, a i razgovor utihnu. Nastavio se razgovor poslije, a ja sam ucutao i slusao njih. Opet sam cuo prijatelja iz Visegrada kako govori da su njegove komsije, sa cijom se djecom i sam igrao njih protjerale. Jak argument mi je dao, shvatio sam da sta god da kazem njegovo razmisljanje ne mogu promijeniti. “Sta kad bi sad poceo rat, bil´se vratili?”, glas iz Sarajeva je pitao. I dalje sam cutao. Jos mi je u glavi odzvanjalo “samo mrtav Srbin je dobar Srbin”. Valjda je tako mislio i za Hrvate, a svi su ostali potvrdili sa osmijehom, dok sam cutao i trazio smisao. Sjetio sam se Josipa, Milosava, Nenada i svih drugih nemuslimanskih imena koja su ostala “na nasoj strani”. Na moj posljednji pokusaj sa rijecima “nemojte sad da generalizujemo” cinicno su odgovorili sa rijecima, sve je to isto, devedesetdevet posto. Zacepio sam konacno, pitajuci se kako to da ljudi ovdje, sesto kilometara daleko od svega imaju jaci osjecaj nego mnogi dolje, gdje se sve desilo.

Nastavak, 30 minuta kasnije…

Sad ne znam. U BiH, preciznije u Gracanici nisam imao previse dodira sa drugim nacijama. Opet, i kad sam imao, nisam pravio razliku zbog toga sto se oni krste, a mi klanjamo. Ovdje sam dozivio nesto drugacije, razlicita iskustva. U jednoj sam utakmici za sebe cuo “Ja cu cuvati malog Balijicu”, od strane Hrvata. Sa Srbima nisam imao losa iskustva. Cudno mi je da ovdje cesce vidjam “4S” i “U”, nego sto bih vidio u Zagrebu ili Beogradu. Nigdje nisam vidio ljiljane ili nasu zastavu, ali zato sam se nagledao lancica ili bolje receno lanaca sa mjesecom i zvijezdom, kao i krstova.

Sada, bas kada treba da radim zavrsne pripreme za ispit koji imam u ponedjeljak, razmisljam o svemu. Pokusavam da vjerujem u ono nesto ljudsko, pa da se kao ljudi borimo samo samo za resurse ili kad pokusamo zauzeti tudju teritoriju, ali ne zbog toga sto neki na kozi imaju pruge, a drugi mrlje. Znam da sam kompletan Bosanac i Hercegovac, da su neki ljudi Srbi, Hrvati ili Kazahstanci, ali prije svega smo svi stanovnici planete zemlje, to nam je zajednicko. Zato ne mrzim niti jednu naciju, niti jednu grupu, nego samo pojedince koji sire zlo, kako bi sebi vise zgrnuli na kamaru. Zato pokusavam da se izdvojim iz mase kojom ce neko beskrupolozno upravljati da ostvari svoje ciljeve. I to me cini covjekom. Ne covjekom u smislu “homo sapiens”, vec “homo prudentis”.

Licno…

Znam da ce ovaj tekst naici na razlicite stavove, vjerovatno i na prijetnje, ali ovo je moj stav. Ako neka ima jake argumente da ovo obori, neka mi ih predoci i obrisacu ovo sa izvinjenjem, jer nekad posumnjam u svoja uvjerenja, kao i svako razuman. Ovo je ipak bilo samo da kazem sve ono sto za iftarom nisam mogao i kukavicki, nisam smio.