Pitam se i sam cesto, zasto ne pisem kao prije? Zasto nema tekstova, pa makar jedan sedmicno? Naucio sam da je najbolje sutjeti.. Ima ona: “Bolje sutjeti i biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju”, ali nije to. Ljudi su zavidni, zli i sve im smeta. Smeta onima koji citaju ovo, to sto pisem. Onda mi dodje da napisem neki tekst iz inata, pa neka se prepucavaju komentarima, neka pljuju, neka se jos iznerviraju, a ja da to posmatram sa strane.

Kad se prica u drustvu, nebitno o cemu, postoje razlozi za sutnju. Ako kazes nesto tacno, onako kako jeste, neko ce ti pripisati da pametujes. Drzati pricu na nivou “Hoce´l ono Arsenal osvojit´stagod” mi je postalo povrsno i dosadno i ne mijesam se kada se o tome pocne pricati. To se obicno pretvori u pravi mali navijacki rat i uzdizanje svog kluba. Ma, tamam da mi sada dodje Ferguson i pocne nabrajati svoje uspjehe, ja cu opet navijati za Arsenal, pa makar igrao u trecoj diviziji. Ljudi vole raspravljati o tome, to je za ne povjerovati. Doslovno, povratak na nivo cetvrtog osnovne. Onda svako pokusava da kulira, da ispadne veca faca, pogotovo ako su cure u drustvu. Kad se face pocnu nadmetati svojim uspjesima, na raznoraznim poljima, opet je najbolje sutjeti. Koliko je to drugima interesantno, ne znam, no meni je iskreno malo stalo do takvog dokazivanja. Na kraju krajeva, ne postizem svoje uspjehe, da ih nekome nabijam na nos. Mozda je to problem povrsnih odnosa medju ljudima, jer poznajem mnogo ljudi, no malo razlicitih karaktera. Ovako mi svi nekako lice jedni na druge, svi su sportisti, muzicari, genijalci, uglavnom face ili se takvim zele prikazati. Nekako mi to nije interesantno, jednolicno je.

Neka, idem jos jednom da preslusam onu makedonsku pjesmu( evo link : www.youtube.com/watch?v=fqQN2zF62Xg ), pa da mene preslusa Privatno pravo. U srijedu, nakon ispita dolazim u grad cvijeca.