Mirza Brkic, razmisljanja

Bilo je jutros inspiracije za tekst. Bilo je umora, nervoze, nikako nije islo na dobro. Radio sam jutros, ali i sinoc nekad od pet sati poslijepodne. Satnica niza od minimalca, ali kad se nabere sati, isplati se. Jos sam htio da vidim i taj poznati svjetski dogadjaj, za koji najjeftinija ulaznica iznosi pedesetak eura. Trinest sati rada, bez prestanka, cijelo vrijeme na nogama. Jos u zagusljivoj atmosferi, sa strana prizori za nocne more. Rijecima je tesko opisati, a oci ne bi vjerovale slikama. Mozda bi vjerovale onom pornografskom snimku, koji je napravio bivsi cimer, prolazeci pored onih perverznjaka za sankom. Normalno, jedan je vidio i onda obavijestio ostale, pa su pored tog sanka prosli mnogi znatizeljnici sa mobitelima opremljenim mocnim kamerama. Nije bilo teorije da odem to da vidim. Dosta mi je sto sam ih vidio kako jedan drugome uvaljuju jezik u grlo i medjusobno se drze za kite. Kad ih covjek vidi na tv-u nekako iskulira, dok nemaju nista s tobom, neka rade sta hoce. Kad ih vidis sa dva metra udaljenosti, zgadi ti se zivot i postanes svjestan koliko je ovaj svijet otisao do vraga. Manifestacija, bal namijenjen prikupljanju sredstava za borbu protiv Aids-a. Kostimi, visoke stikle, krila, bicevi i sta sve ne. Deset hiljada posjetitelja. Hektolitri pica. Ko zna koliko je sve to kostalo? Ko zna koliko je novca prikupljeno? Manifestacija sa pozitivnim ciljem, preokrenuta u nesto drugo. Pretvorena u jeftin izgovor za javno pokazivanje najperverznijih sklonosti. Primjer, deset hiljada ljudi, u kostimima ciji dizajn kosta stotine eura po komadu. Ideja, deset hiljada ljudi odvoji pedeset eura od kostima za stvarnu svrhu bala. Rezultat, pet stotina hiljada eura vise, milion konvertibilnih maraka. Ne treba valjda spominjati sta sve pozitivno moze biti napravljeno sa tolikim iznosom. Ne treba spominjati ni ostale troskove u pogresne svrhe. Ne, licemjerstvo je opet na djelu. Bogatuni, koji vise na znaju sta ce sa sobom, pa traze nekoga da im smjesti izmedju nasminkanih guzova. Sepurenje nakitom, samo sto ne okace na sebe papir na koje pise na koliko se procjenjuje njihovo bogatstvo.

Davno je organizovan prvi takav bal, pretvorio se u dogadjaj koji svake godine privlaci paznju miliona ljudi, pa makar preko malih ekrana. Dogadjaj koji ima jedan visoko pozitivan cilj. Mozda je zrtva, to sto organizatori trpe umisljenost, zbog njihovih, pozitivnih ciljeva. Mozda su ciljevi vrijedni takve zrtve. Mozda ciljevi ipak nisu tako bijeli, ima tu troskova koje treba pokriti. Ko ce znati na ovome vaktu?

Evo opet ne znam sta da pisem, pa trazim izgovore. Pocnem, obrisem i trazim nesto drugo. Mozda sam izgubio u sebi ono, sto me pokretalo da pisem, mozda to nikada nisam ni imao. Sjetim se Evrovizije, nema se tu sta napisati. Dobro, ima, ali sta imam pisati ono sto svi znaju za glasanje, za ljubomoru i takve stvari? I veliko cudo, Srpkinja digla tri prsta, uh. Jok, eto Kazahstanci ce ih dignuti. Ali necemo o tome. Koliko sam pratio glasanje, nakon skoro svakih dvanest bodova, digla je tri prsta, ne samo nakon onih iz Republike Sprske, pardon iz BiH. Ali, kao sto rekosmo, necemo o tome.

Sjetim se serije One Tree Hill. Dobra serija, ovisnik sam o njoj. Dobra Brooke, uh, subhanellah. Pratim na YouTube redovito. Jos da me slusalice toliko ne zezaju, imaju neki prekid. Mozda bih sad trebao postaviti kakvu sliku, no neka. Kazace neko da nabijam sebi posjete, ali u redu je.

Sad sam poceo da pisem po starom sistemu, kao nekad. Onaj sistem, pisi sve sto ti padne na pamet i moram priznati da mi se tako i najvise svidja. Moji postovi nece biti umjetnicko djelo, mozda samo izrazaj moje licnosti, ali zar nije i to na neki nacin umjetnost?

Sta jos da pisem? Mi muskarci smo djubrad. Dobro, vjerovatno nismo svi, ali ja jesam. I onako nadrljaju oni fini, to znam. Zato necu prema jednoj da budem fin. Ovo nije nikome posveceno, samo je dio mog razmisljanja. Mozda razmisljam unaprijed. Ne bih da se hvalim, no imam jednu kaficu u kalendaru, do utorka. Sta ce biti, ne znam. Sta ja zelim od svega toga znam jos manje. Samo znam da ce biti nesto.

By the way, ako ima neko da studira Juridicum u Becu, mozda poznaje onu curu koja voli sevdah. Dobro izgleda, voli sevdah i ne skace na zvukove tipa “Seksi biznismen”.. U Expressu pise da planira tuzbu protiv naseg ministra kulture, ova sto pjeva “ja sam tvoja ziva lutka, ti moj seksi biznismen”, kao zbog klevete.

Jos mi fali naslov, pa da ovaj post bude kompletan. Pa skontacu nesto, mrak je vec pao.

Nezvanicno, pao sam ispit. Malo Keynes, malo ono sto nisam znao i okinava. Realno, nece biti i posljednji, nazalost, ali naravno zelim da ih bude sve manje.

Pitam se i sam cesto, zasto ne pisem kao prije? Zasto nema tekstova, pa makar jedan sedmicno? Naucio sam da je najbolje sutjeti.. Ima ona: “Bolje sutjeti i biti smatran budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju”, ali nije to. Ljudi su zavidni, zli i sve im smeta. Smeta onima koji citaju ovo, to sto pisem. Onda mi dodje da napisem neki tekst iz inata, pa neka se prepucavaju komentarima, neka pljuju, neka se jos iznerviraju, a ja da to posmatram sa strane.

Kad se prica u drustvu, nebitno o cemu, postoje razlozi za sutnju. Ako kazes nesto tacno, onako kako jeste, neko ce ti pripisati da pametujes. Drzati pricu na nivou “Hoce´l ono Arsenal osvojit´stagod” mi je postalo povrsno i dosadno i ne mijesam se kada se o tome pocne pricati. To se obicno pretvori u pravi mali navijacki rat i uzdizanje svog kluba. Ma, tamam da mi sada dodje Ferguson i pocne nabrajati svoje uspjehe, ja cu opet navijati za Arsenal, pa makar igrao u trecoj diviziji. Ljudi vole raspravljati o tome, to je za ne povjerovati. Doslovno, povratak na nivo cetvrtog osnovne. Onda svako pokusava da kulira, da ispadne veca faca, pogotovo ako su cure u drustvu. Kad se face pocnu nadmetati svojim uspjesima, na raznoraznim poljima, opet je najbolje sutjeti. Koliko je to drugima interesantno, ne znam, no meni je iskreno malo stalo do takvog dokazivanja. Na kraju krajeva, ne postizem svoje uspjehe, da ih nekome nabijam na nos. Mozda je to problem povrsnih odnosa medju ljudima, jer poznajem mnogo ljudi, no malo razlicitih karaktera. Ovako mi svi nekako lice jedni na druge, svi su sportisti, muzicari, genijalci, uglavnom face ili se takvim zele prikazati. Nekako mi to nije interesantno, jednolicno je.

Neka, idem jos jednom da preslusam onu makedonsku pjesmu( evo link : www.youtube.com/watch?v=fqQN2zF62Xg ), pa da mene preslusa Privatno pravo. U srijedu, nakon ispita dolazim u grad cvijeca.