Carpe diem, kaze latinska izreka. Mobitel prvi put zvoni u 07:30, ali imam fore jos dvadesetak minuta, koje redovno iskoristim. Da ne bi bilo “jos samo dvadeset minuta” i onda prespavas kompletno predavanje, navijem mobitel opet. Sljedeci put kad zazvoni, nema fore. Za dorucak nema vremena, nego samo jutarnja rutina, pa na fax. Volim napisatati “Accounting and Managment”, jer zvuci profesionalnije, ali za nasu raju je to sasvim normalno racunovodstvo. Na prvi pogled slicno nasem, ali toliko razlicito. Profesor Mario Basler(ne zove se tako, ali lici na njega)  pocinje da prica, a nenaspavane face mrko gledaju. Prisjede mi sto sam sinoc prizemljio u krevet negdje oko 02:00. Glava je skoro padala sa ramena, oci se sklapale. Umjesto folija, vidio sam svoje kapke. Sklopim oci, onda se protresem i pogledam na sat, da vidim koliko sam propustio. Dodje nekako i ona pauza, za “promjenu ulja i dosipanje goriva”. Drugar iz Bihaca, sa kojim slusam ovo predavanje mi rece da je raja gledala u mene i smijala, a da je i profesor par puta bacio pogled. Srecom, Basler se cini kao dobar lik, pa nije nista kazao. Drugi dio predavanja je kafa ucinila svoje. Drzala me budnim, cak i aktivnim, no prazan stomak je poceo da krci. Tako zadnjih sat vremena, samo da zavrsi i idem na dorucak. Tako je i bilo, za kraj prvog dijela dana.

Sad je ispred mene skripta iz Prava, ceka svoj red. Neka, doci ce na svoje za par minuta. Nek´sam u proslom roku polozio Informatiku, da mirno krenem u najteze, odlucujuce bitke prve godine mog studija. Bitke za Engleski, Privatno Pravo, Accounting and Managment i Ekonomsku politiku.

Jucer u okviru moje fildzan-lige smo ga oklinkali 2-0. Po prvi put sam igrao iza dva spica. Pred utakmicu je trener na velikom bijelom papiru nacrtao krugove koji su predstavljali igrace i crtice, kao smjerove njihovih kretanja, bas kao u “Championship Menager”-u. Kad je poceo da crte strelice od kruga iznad kojeg je pisalo Mirza, pozorno sam gledao klimajuci glavom, da bi na kraju moj krug izgledao onako, kao kada malo dijete nacrta sunce, pa zrake oko njega. I eto, kao sto obicno moja ekipa i uradi, pocne dobro utakmicu, propusti dobre prilike i onda glupo primi gol. Oko desete minute sam uzeo loptu onom crncu, bez previse kontakta sa njegovim nogama i pronasao kvadratni metar prostora na sesnaest metara. Stanem onako i za divno cudo odlucim da ne idem dalje, nego da odmah pucam. Opucam kroz guzvu i vidim loptu kao ide prema mrezi, bespomocnog golmana na sredini gola. Lopta pogadja stativu i odbija se vani, mater joj. Dvadeset minuta kasnije primimo dva gola.