Mirza Brkic, razmisljanja

Kako je sve pocelo? Nekada davno, na jugu, postojala su mnoga plemena, a tri najveca su bili Bosantu, Serabe i Herevani. Ova tri plemena su zivjela u tri doline, odvojene brdima i imali normalne odnose. Velike poglavice tih plemena su jednog dana shvatile da u odnosu na druga plemena, koja su zivjela preko rijeke, mogu biti jaci, samo ako se ujedine. Tako su i ucinili i nazvali novoosnovano pleme Juslave. Ratnicima tih plemena u pocetku bilo tesko da prevazidju razlike. Naime, ratnici ovih plemena su se jos farbali razlicitim bojama. Kada su se plemena udruzila, bilo je velikih problema da izaberu vrhovnog poglavicu, jer niti jedno pleme nije htjelo da njime vlada poglavica tudjeg plemena. Tada se pojavio strogi “Lav koji mase repom” i postavio svoja pravila. Medjusobne sukobe je tusio u samom pocetku i one koji su ucestvovali rigorozno kaznjavao. Ljudi su zivjeli dobro, uzivajuci privilegije tog zajednickog razvijenog plemena. Obradjivali su zemlju, kovali oruzje i svi su imali barem onoliko, koliko im treba. No, neki bivsi poglavice su bili ljuti jer vise nisu imali ugled i kovali su plan da vrate svoju moc. Kad je “Lav koji mase repom” preselio u vjecna lovista, poceli su trovati ratnike svojim pricama, da bi oni na kraju iskopali davno zakopane ratne sjekire. Tome su jos pomogli i spijuni, koji su dolazili sa druge strane rijeke, jer su htjeli da naprave sukob izmedju Juslava. Jos su i Solovani(najsjevernije malo pleme u sastavu Juslava) primijetili sta se desava i priklonili se snaznim plemenima preko rijeke. Serabe, svjesni da bez drugih plemena nikada nece imati svoju moc odluce da napadnu. Prvo su napali Solovane, no kada su vidjeli da su Solovane davno izgubljeni, okrenuli su se drugim frontovima. Njihov plan je bio da  naprave veliko pleme pod nazivom “Serabe”. Napali su do jucer svoje susjede, sa kojima su pusili opojne trave, ispijali vatrenu vodu i zajedno radili. Napali su Bosantu. O tom ratu se mnogo zna. No taj rat nisu vodile samo te dvije strane. Svoje interese imali su i Herevani, koji su koristili svaku priliku. Interesi su isli jos i dalje, te su Risaje, daleko i mocno pleme sa istoka pomagali svoje srodne Serabe. Jedina pomoc koju je dobio Bosantu je bila ona, koja je tesko pristizala od strane onih drugih sa istoka, Aharaba. Rat je trajao, ruzan i nepravedan, dok daleko napredni sa zapada, doseljenici, nisu odlucili da je dosta. Rat je zavrsio, mnogi poruseni satori, ispaljene strijele prelivene krvlju su lezale na podu.

Hocu da napisem nesto o covjeku kojem se divim, a ne znam kako da pocnem. Rodjen 9.Marta, tacno 64 godine prije mene, Zaim Muzaferija. Profesor, glumac i prije svega veliki covjek. Jedan covjek koji je ostavio trag, da neko kao ja, tako mali covjek potrazim njegovo ime na Youtube, u nadi da cu makar vidjeti onu staru reklamu za sporet: “I kuha i pece i kupa, a ne pusi, eh”, ali nema. Da sam ukucao naslov neke sapunice, sigurno bi mi se izlistale 3-4 stanice, a za legendu kakav je rahmetli Zaim, samo jedan video i to onaj kad se pojavljuje u spotu grupe Macbeth. Tuzno. Jedino kada FTV-u bude nedostajalo minuta da popune programsku semu, pa zarove u kutiju sa starim snimkama, mozda nekome padne pod ruku bas onaj dobri stari “Kaja, ubicu te” ili genijalni “Otac na sluzbenom putu”.

Nekad kontam, bolje se pridruziti vecini, komentarisati muzicke spotove sa “Jarane, gledaj jest dobra”, pa se prepustim i onda samo zavrsim jos gore raspolozen, posebno kad pogledam sljedece:

Pojmovi koji su doveli na moj blog:
Tuzlanska kurva
Karanje tetke
Adrese hodza u Sloveniji

Malo nas je, ali jos nas ima. Ne popustam, nikad vise. Ispod ide slika i jedan isjecak iz intervjua covjeka opisanog na pocetku teksta.

“Umjetnost je lijepa stvar. Kazu to je potreba duha covjecijeg i duse, al´ Boga mi, para je puno potrebnija. Ja to kondenzujem u novac, jer bez materijalnog nema ni duhovnog. Neko kaze i obrnuto, al´ sta bi se ja sad zamar´o i razbijo glavo sta je starije, kokos ili jaje.”

Slika i intervju(iz kojeg je iskoristen insert) su preuzeti sa stranice “visocko-oko.co.ba”

Tesko doba. Tacnije, sedam dana do ispita. Vjerovatno je to razlog sto sam (opet) zamijenio dan za noc. U pitanju je inace ispit “Informacijski sistemi”, dakle, kao sto mozete pretpostaviti, veoma interesantno gradivo. Recimo da nekome Hansenu i njegovom kompanjonu Neumannu povremeno pozdravimo zenski dio familije. Ucinite to i vi, slobodno.

Vozam se ovih dana bez karte. Podzemnom, autobusima i tramvajima. Za uzasno cudo, poceo sam vidjati kontrolore u tramvajima. Navikao sam da udju u podzemnu, tako da izbjegavam taj nacin prevoza, ali otkud im pravo da ulaze i u tramvaje, sram ih bilo? Zadnji put sam ih u tramvaju vidio u junu, cini mi se. Danas sam oprezno prosao “rizicni” dio puta, tacnije voznju podzemnom i tamam se kulturno parkiram na mjesto u tramvaju. Jos je bila guzva, sto mi ovih dana bas godi. Jednu stanicu prije stadiona gdje treniram vidim lika sa onom spravicom, hoda i trazi karte. Diskretno prosetam do najdaljeg izraza, do vozaca i molim Boga da kontrolor ne dodje do mene. Okrenem se, vidim kontrolise onu zenu, koja je sjedila do mene, dok sam ja jos sjedio. Tramvaj se zaustavi, izletim k´o cep i ne obazirem se. Znao sam da sam budala sto nisam uzeo mjesecnu, racunajuci da mi ne treba, jer se vozim samo do faxa, par stanica i na treninge. Skontam sebi da sam imao srece, ali do kraja mjeseca cu uzeti sedmicnu kartu.

Evo nesto sto se meni ucinilo interesantnim. Nazivi izmisljenih izvodjaca i albuma u spotu “Bomba”-Edo Maajka, tacnije, oni koje sam ja zapamtio:

Edeen - Taxists
Edin Osmic Esko - Ljubavi sam njene gladan
Edo Majkic - Ljubile me cetiri zene
Edo D Boy - Ponasaj se prirodno
Edin Plavi - Zasto me ostavi
Edi & Srdele- More, galebovi, vino i gitare
Osmo - Prevela me zednog preko vode
Dino Osmic- Oj zeno prokleta
Dino Osmic- Oj sudbino prokleta
Edinem - The coal arrived
Edo Sin - Gdje si majko, trebas mi
Edo Maajka - Soul Man

S Fikretom iz Amerike, tj. iz Orahovice se slazem u jednoj stvari. Riba smrdi od glave, ne od repa. Drustvo, kakvo jesmo se sikira zbog  gluposti. Covjece, u disko klubovima se slusa turbo folk(stvarno mi je ovo zapalo za nesto, ali nije oko). Pa dajte da napravimo raciju, unistimo sve te cd-ove, da prosvijetlimo nase drustvo. Sljedecu izjavu treba razmjeti. Nije turbo-folk kriv sto nam je drzava u dubokim krajnjim produktima ljudskog organizma.

Obrazovanost je dobar pokazatelj razvoja ljudskog drustva. Eh, posto je vecini naseg stanovnistva srednja skola plafon, imamo ovakvu situaciju. Drzavom nam vladaju neobrazovani ljudi, ostvareni napredak(ako ga uopste ima) je minimalan. Zasto? Moze biti da je do turbo-folka. Moze biti i da nije. U vrijeme kada vise ne mozes sigurno prohodati svojim gradom, znajuci da neki idiot moze slobodno hodati sa mitraljezom u dzepu nas najveci problem je i dalje dobro ophodjenje prema psima lutalicama(opet nemam nista protiv, ali mi je trebao primjer). Pola stanovnistva je nezaposleno, porodice ne mogu da skrpe kraj sa krajem, ali ne, neka glupost je bitnija. Da, ponosno kazem da su te stvari ciste gluposti, o kojima se pise. Do sada se na ovoj stranici diskutovalo o problemima kao sto su homoseksualnost, turbo-folk i slicnim stvarima. Nisam vidio niti jedan clanak o problemu kakav je nezaposlenost, a 100% sam siguran da je to bitnije od ranije navedenih stvari.

Nista, dok se ne opameti dovoljan broj stanovnistva, tezim tome da ostanem u Austriji. Vjerovatno nisam patriota, vjerovatno bjezim. Nadam se da ce se stanje u BiH popraviti, dok ja zavrsim fakultet, da ce na izbore izaci barem 90% stanovnistva i izabrati normalnu vladu, da ce zemlja da lici na normalnu drzavu. Jesam pesimista, sigurno, ali necu da kad zavrsim fakultet, da me “cijedi” neki neobrazovani privatnik, kojem se posrecilo, pa je prodao zemlju kad je trebalo. Pun mi je…

Pola sata kasnije…

Ne kazem da druge stvari nisu bitne, ali ne volim kad se dize prasina oko sitnica, dok imamo ogromne probleme u drzavi. Moj izbor muzike namjerno necu da nevedem, jer nije bitan.

Odjednom su svi slucajno zabrinuti za sve. Covjek objavi tekst o psima lutalicama i odmah to svi stavljaju na vrh svojih interesa. Odjednom to velika frka i za drustvo u dijaspori, posebno za one koji dolaze u BiH na deset dana, a ostalih 355 provedu u drugim zemljama. Vidim sad je aktuelan turbo-folk. Strasno, sta to Gracanica slusa? Kao da se to prije nije slusalo, vec eto pocelo prije sedam dana. Odjednom smo svi urbani, gluho bilo. “Turbo folk slusaju samo seljaci i neobrazovano stanovnistvo”, procitao sam negdje u gomili ovih idejnih tekstova. Moze biti da je do mene, ali proslog ljeta sam prolazio kroz carsiju, kad ono iz najpopularnijeg kafica tog doba tresti Ana Nikolic, da ne spominjem brojne druge izvodjace. No, pred tim kaficem sjedi sama gospoda. Gracanicki “krem drustva”. Vecina njih su fakultetski obrazovani, akademski gradjani.  Onda ta ista ekipa dodje ovdje i propagira “kulturnu muziku”. Moram da postavim fotografiju koju sam napravio. Ona najbolje oslikava moje misljenje o nekim stvarima.

Moja poruka u skladu sa naslovom: “Ne preseravajte se!!! 

Nerviraju me idioti. Licemjeri, takodjer. Mene mnoge stvari nerviraju, ali naucio sam da za sve to kazem: “Boli me briga, nije moj problem”. Ne volim visoke djevojke. Ja sam visok nekih 185 cm i onda upoznas jos vecu djevojku. Sta jos ne volim? Idiote, sto se prave urbanima. Bas onakve, sa “anti-narodnjak” izjavama, a nakon 22:30 i dva Tuzlanska mijesaju uz “Za ljubav mobilna”. Jebi ga, ja jesam narodnjak i boli me kita sta ce ko na to kazati? Ko ima problem s tim, neka se javi. Necu sad nikome ovdje da se pravdam izjavama tipa: “Pa ja slusam one dobre, Halida Beslica, Sabana i takve stvari”. Eto, a Saban izdaje bolesne pjesme, sa prigodnim nazivima tipa “Virus” i “Telo uz telo”. Da mi ne objasnise, pomislio bih da je Saban opet stavio periku i obradio hit Selme Bajrami. Neko ce kazati da je Saban postao komercijalan, kao i svi drugi. Ali neka, raja se “sikica” uz to, nek je pjesme i veselja. Ja iskreno nemam nista protiv toga, kao ni protiv obdarenih djevojaka, koje me ometaju dok pisem ovaj tekst. Sta ja slusam, moja je stvar.

No, kod nas cim kazes da si narodnjak, ne valjas. Eto, nek tebi valja tvoj rock. Kad pocnu mlatarati praznu slamu, pa ismijavati tekstove narodnih pjesama, uh. I to me nervira. Eto, kao da rockeri recituju modernu poeziju(bez uvrede, trebao mi je primjer). Ne moze ba, kad bi samo nas narod prestao generalizovati stvari, lakse bi nam bilo. Kad bi jos pri tome gledali svoja posla, gdje bi nam bio kraj? Meni je uvijek muzika bila stvar ukusa, pa svako ima pravo da slusa sto zeli, ili?

Muzika je buisness, to je normalna stvar.  Zgodna zenska ne mora imati glasa, ali velike sise i dobre noge, nije bitan muzicki pravac. To su one stvari koje prosjecan covjek pogleda i kaze: “Ma pusti sta pjeva bolan, vidi nju”. Evo ispod jedan primjer i odoh, moram raditi.

Da upozorim, ovo ce biti stvarno dug post, posvecen najboljem prijatelju. Mozda je najbolje kao sto je Senad rekao, zaboli me za mase. Komentari su i dalje dopusteni, dok su u granicama dobrog ukusa.

It´s a tough life out there. Ipak, treba uzivati u ono malo, sto nam zivot pruzi. Dobro, nekome zivot pruzi vise, nekome manje, ali ne rodimo se svi sa istim sansama, nazalost. Eto, ja sam imao srecu da sam rodjen u jednoj divnoj porodici, koja me ne samo izdrzava, nego i podrzava. Sad, kad sam mislio da sam okinuo iz Mikroekonomije bio sam ljut, bijesan i sve drugo osim sretan i zadovoljan. Tad mi je podrska dosla od porodice. Ocekivao sam to, moram priznati, ali sta da je nisam dobio? Ruzno je kako mnoge stvari uzimamo “for granted”. Moj najbolji prijatelj se zove Jasmin. U Tuzli, dosta uspjesno studira medicinu. Njega zivot bas nije mazio. Od rodjenja, pa do danasnjih dana, Jale je prosao kroz sito i reseto. Roditelji su mu se razveli, tako da je oca upoznao tek kada je odrastao. Otac mu zivi u jednom selu, sa drugom porodicom, u okviru koje Jasko ima polusestru. Njegova prica je stvarno interesantna i pred njim su mnoge neispisane stranice, na kojima bi trebao da pise svijetlim, veselim bojama, jer Bog zna da je mnogo sivih u njegovoj proslosti. Ja sam ga upoznao negdje oko moje seste godine, tako da vrtim sjecanja od tih dana. On je godinu stariji i nekih se stvari bolje sjeca. Pricao mi je jednom, kako su nas stariji nagovarali da se pobijemo, a da cemo zauzvrat dobiti cokoladu. On to uvijek isprica na svoj nacin, uvijek me nasmije. Ovako bi to on ispricao: “Ja sam kao bio malo stariji i finiji, pa su me vec naucili da nije lijepo da se tucem. Rekao sam da necu, da to nije fino. Jest, ja se okrenuh a bokser ide u facu”. Evo, cak i sada, kada pisem nasmijem se. Davno je to bilo, kod one visnje, pod kojom sam sjedio, jeo voce i prdio u razlicitim tonalitetima.

Da se vratim prici o Jaletu. Ima on mnogo nadimaka, u srednjoj su ga zvali “Buki”, ali meni nekako “Jale” zvuci najvise jaranski. Majka mu je radila kao pedagog. Kako je ona dobivala poslove, cas u jednom, cas u drugom selu, tako su se i selili. On je uvijek iznova pocinjao, sticao drustvo, bilo to u Dzakulama, na Lukama, Ritasicima ili negdje drugo. Majka je kasnije zbog jednog nepolozenog ispita, koji je falio na fakultetu izgubila posao kao pedagog i pocela raditi kao kuharica. Jale se opet selio. Lagano je odrastao, bez svog drustva, vezao se za mnoge ljude i uvijek se rastajao. S vremenom je na to navikao, pa vise nije niti sklapao prijateljstva. Zbog viska radne snaga, mati je izgubila posao i nije mogla da nadje drugi, vec u tim godinama i sa zdravstvenim problemima. Srecom, sira porodica je nekada spas. Brigu su preuzele tetke, dobro poznate u carsiji, kao profesorice Sena, Mejra i doktorica Advija. Tamam u to vrijeme, bio je pri kraju osnovne skole. Upisao je medicinsku, jer je to volio. Tada je i dosao da zivi kod profesorice Sene, moje prve kone(i ne pomisljajte na sredjivanje ocjena, i sam sam imao problema sa Poznavanjem robe). Volio je medicinu. Vec u prvom razredu objasnjavao mi je o anatomiji, filozofiji, a ja sam sve to pozorno slusao. Onda smo kasnije igrali soccer-a na Play Station-u kod njega, zafrkavali se i uvijek smisljali neke nove zafrkancije. Jos pamtim kako smo se znali iznervirati, pa jednom se cak i dobro posvadjali zbog mojih startova s ledja. Poceli smo intenzivno da se druzimo. Svaku vecer, kahva kod njega, partija soccera i prica o Bogu i svijetu. Nekad mi je prepricavao stvari koje mu je Ado pricao, njegov rodjak iz ratnih dana, jer je Ado u to vrijeme vec bio srednjoskolac, ali onaj pravi ratni, otkaceni. Mozda o njemu neki drugi put. Cini mi se, da sam bio treci srednje, kada smo se obojica pridruzili skolskom horu, on zbog nagovora tetke koja je organizovala program, a ja zbog njega i zafrkancija. Tad su pocele i prve ljubavne price. Meni se svidila jedna, o kojoj u to vrijeme nista nisam znao. Bio sam dosta naivan po pitanju cura, moram priznati. On je bio stabilan. Nije pokazivao emocije, radio je svoj posao, pjevao neke pjesme i povremeno ispijao velika tocena u Addi. Dobro, u to vrijeme sam mu se redovno pridruzivao, mada nisam mogao popiti niti pola, koliko je on mogao. Srednja skola, period pronalazenja samog sebe. U to vrijeme mi je cak i godilo. Uglavnom, za Jaleta se ubrzo prilijepilo pola skolskog hora. Bio sam ljubomoran, to sam priznao i on je to razumio. Medjutim, on je opazio jednu, po njegovom ukusu najbolju. Ispostavice se kasnije, najbolju i po ukusu komisije za Miss Gracanice, jednu Hajru, na koju su se mnogi lozili. Ja je nisam primjecivao, jer sam buljio u onu malu, jer sam bio neiskusan. Ne znam koji je od nas dvojice prije napravio korak. Sjecam se da je njemu proslo, da se zabavljao mjesec i kusur dana sa Hajrom, ali je odustao. Iako svijet nije, ja ga jesam razumio. Meni nije proslo. Kasnije sam jos saznao neke stvari o toj curi(onoj, koja se meni svidjala), sto mozda bolje da nisam znao. Ne znam kako, ali kroz moje price i on se zaljubio u nju. Ima jedna situacija, kad smo sjedili u Etni, pa se ta cura odvojila od svog zenskog drustva i sjela sa nama. Kada sam shvatio i prihvatio da nije sjela zbog mene, bio sam siguran da je to zbog njega. I bio sam ljubomoran, kao pas, ali sam muski presao preko toga. Uz moju pjesnicku pomoc, poslao joj je poruku i ona mu uzvratila pozitivan odgovor. Jedan dan su isli u kuhinju, onda je odmah ispreplela svoje prste sa njegovima i mislili smo obojica, da je to bas to. Jah, nakon par sedmica obaveza, mozda i njenog izbjegavanja, doslo je do ponovne SMS komunikacije. Moze se pretpostaviti sta je ona napisala. Obojica smo se nasmijali, ono od srca. Recimo da ta cura sigurno ima mnogo prijatelja u Gracanici. Onih, kojima je rekla da hoce da budu samo prijatelji. Ja i Jale smo onda ispijali kahve ispred Senine kuce, izlazili u grad i periferiju, jednostavno se provodili. Imao je jos par cura, koje nisu vrijedne spomena. Kad je krenuo na fax, nije bilo isto. Cesto je dolazio, ali falilo mi je ono, skoro svaki dan, samo da sjednemo i promuhabetimo koju. Zato su njegovi dolasci uvijek bili sladji. Pricao je o predavanjima, Nedzadi, Adeli i kojima sve ne. Pricao mi je o fatanju u WC-u, mazenju na balkonu, o mnogim malim bezobrazlucima. Fakat je bilo dobro. Sjecam se, da kad sam polazio u Austriju da mi je nakon pola litre crne votke kazao: “Joj, jebo te, pa sto moras ici?”. Nisam imao odgovor, ali sam sljedeci dan otisao.

Sad je uvijek kada ja dodjem dozivljaj. Okupi se i ostala raja, koju stvarno volim, ali najbolji prijatelj je ipak liga iznad. Sta smo sve uradili jedan za drugog, na sta smo sve jos bili spremni? Nekako mi je bilo krivo kad sam odlazio, kao da ga napustam, a tamam se stvarno vezao, jer mu to nije bilo lahko, s obzirom na prosle, prolazne prijatelje. Opet, kada dodjem, prvi se doveze iz Tuzle da me vidi, da nadoknadimo. Onda opet kad odlazim, nije lahko ni meni, ni njemu. Jednom mi je u sali rekao da je homeless, s obzirom da je zivio kod tetke, ali sam mu dao do znanja, da dokle god ja imam krov nad glavom, da ce imati i on. Inace, osoba je kojoj se divim i koja mi je po vecini tacaka uzor.

Jos nesto o njemu. Njegova velika strast su automobili. Cini mi se da trenutno nema pravu vezu, samo se svalera. Eh, sad, ako kakva cura bude zainteresovana i ako prodje moje kriterije dobice njegov broj na mail.

Red je na posten kriticki osvrt na veoma aktuelnu temu. Da odmah predjemo na stvar. Iskreno, nisam za bilo kakvo drzanje zivotinja i smatranje sebe vlasnikom istih. Svako razuman zna da je zivotinja najsretnija u divljini, jer ide u setnju kad hoce, jede kad hoce i obavlja nuzdu gdje i kad hoce. Najocitiji primjer je drzanje ptica. Priroda je dala pticama krila da lete. Drzati kanarinca pola dana u kavezu i onda opet kazati da tog istog kanarinca volite je u najmanju ruku licemjerno. Slicno vazi i za ribe.

Ovo za vrsenje nuzde po carsiji mi takodjer ide na zivce. “Moj pas oznacava teritoriju”. Aha, divno, reci mi gdje stanujes pa da ja oznacim teritoriju ispred tvojih vrata. Ok, ljudi smo, pa znamo da su solje najkorisniji izum, ali po tom pravilu, onaj covjek sto dodje svakog petka, ima isto pravo da svog konja parkira pred tvoj ulaz, pa nek lijepo oznaci teritorij. Ah, da vidis proljeca u zraku. Opet bi se moglo raspravljati o tome, kako nista nije zakonom uredjeno, ali to je druga stvar. Pusticemo Senada da se time bavi.

Pas ne predstavlja nista drugo, nego domacu verziju vuka. Ti prosetas svog psa barem dvije stotine puta godisnje. Prvo zapitaj sebe, da li mi ikada pukne film, da li mi je pun penis svega i najradije bih nekom odgrizao nogu. Da, onda se sjetis da bi te neko mogao zbog toga prebiti kao vola u kupusu, a mogao bi i zatvora da zaradis, pa onda svoj bijes istreses glupim komentarom na postenom blogu. Lekcija iz biologije, osnovna skola: Pasji mozak je mnogo manji od ljudskog. Mozda bas tvom psu pukne film, kada se djeca iz osnovne skole “Hasan Kikic” budu vracala kuci. Boze sacuvaj, necu ni da zamisljam moguce posljedice. Da, da, sve su to stereotipi, pomislices. Sta zna Brka, on nikada nije imao psa? Brka iskreno nema nista protiv pasa, niti njihovih tzv. “vlasnika”, dok svojim psima stavljaju “brnjicu”, koriste ADEKVATAN povodac (ne onaj obicni lanac) i REDOVNO pokupe izmet svojih ljubimaca. Ako ti je stvarno stalo do toga da imas psa, ako ga toliko volis, spreman si da to uradis. Doduse, vecina vlasnika pasa su usamljeni ljudi. Mozda imaju problema sa nedostatkom samopouzdanja, mozda nisu cijenjeni u drustvu(ako ga uopste imaju), mozda preko svog psa pokusavaju da pridobiju paznju odredjenih osoba…ne znam. Ne kazem da su svi, molim da se ne protumaci pogresno, ali eto, samo onako, “odokativnom” metodom zakljucujem. Nadam se da nije postao novi trend u Gracanici imati psa.

Jos nesto kratko o Pit Bull-ovima. Kontrola nad takvim psom je fiktivna stvar. Otprilike kao da vozis auto 240 km/h i mislis da imas kontrolu. Ne znam, ja ne volim pse. Korisni su za neke stvari, policijske pretrage i jos neke, ali imati jednog takvog kao ljubimca, nema smisla. Zbog duzine teksta ovo nisam htio ostaviti kao komentar na nacetu temu. Za kraj jedan vic iz kategorije “Crni humor”:

Sta ima 4 noge i jednu ruku? Sretni Pit Bull