Povratak s posla, negdje oko pola 3. Rano jutro, izlazim iz sale, krecem. U dom necu, ne spava mi se. Podjem niz put do nocnih autobusa, kada ja i prijatelj ugledamo jos nesto nocno. Tacnije, prijateljice noci. Na visokoj peti, krznenom jaknom i cigaretom u ustima. Cigaretu izvadi tek na trenutak, kada prolazis pored nje, da ti ponudi svoju uslugu. Ja nekad ne cujem dobro, a ni njemacki mi nije bas najjaci, pa ne znam tacno sta me pitala. Normalno, nije htjela da raspravljamo o globalnom zagrijavanju, zna se koja je njena trgovina. Onako, na nekih -10 stepeni, one stoje vani, cekaju musterije. Dok ne naidje jedna. Prodjemo pored svega toga, sjednem u autobus, pozdravim se sa kolegom, koji ide u drugom smjeru. Prolazi mi autobus blizu fakulteta. Tu izlazim. U autobusu je sjedila neka simpaticna cura do mene. Pogledao sam je par puta, ali nisam ja sad strucnjak, da joj prosipam fraze, da je za deset minuta skontam da izadje sa mnom. Samo osmijeh kad sam izlazio i okrenuo se, da je jos jednom pogledam. I ona gleda i smjeska se. Sta joj je falilo da se tako nasmije, dok sam jos sjedio u autobusu i pritisnuo dugme da se otvore vrata, da izadjem na sljedecoj stanici? Dignem ruku, mahnem. Ona uzvrati i jos se ljepse smjeska. Hajdi, zdravo…Okrenem se i odoh. Sta sad? Dodjem ovdje, prazna prostorija. Svjetla upaljena, svako normalan je otisao kuci da spava, ili se opija u obliznjim lokalima.

Na poslu, kako sam i ocekivao. Veliki dogadjaj, nije pjevala bilo koja Christina, vec ona Aguilera. Cak je nas sretnika imalo priliku da je vidi, kada je prolazila iza bine, do blindiranog mercedesa, koji je cekao. Christina kepec. Malehna onako, jest lijepa, ali opet obicna treba. Da mi raja ne rece, ne bih ni skontao da je ona. Pogledala je nas dvojicu Bosanaca u prolazu. Ja sam tek kasnije skontao da je to ona, kad su mi objasnili. Onakva u trenerci, vjerovatno umorna od koncerta. Nisam je toliko dobro odmjerio, da budem iskren. Ali onako, cini mi se kao obicna treba. Cim smo poceli raditi, primijetio sam koliko je guzva. A u guzvi je najbolje biti izgubljen, kad se radi. Stanes sa strane, malo hodas, djelujes zaposleno. A nista ne radis. Naberes tako cetiri satnice, mada, kad te spazi lik u crnoj majici, moras nesto da radis. Ja sam kasnije morao u jedan kamion, mislio sam da sam nadrljao. Tu obicno valja dizati teske kutije, u kojima je sva oprema. U jednoj kutiji, dvjesta hiljada eura vrijedna oprema, kako mi rece jedan od njene standardne postave. Cetiri kamiona opreme. napunili. Srecom, ja sam se nasao pored dva Austrijanca, kojima IQ bas i nije jaca strana, ali zato imaju misice. Oni su dizali kutije, ja sam ih proslijedjivao, kapi znoja nisam prolio. Onda sam pobjegao, sakrio se malo. Jedino sam se zafrko, skinuo se u majicu kratkih rukava, a kad smo utovarali u kamione, bila otvorena vrata. U pocetku mi nije smetalo, ali kasnije sam se smrznuo. Ali neka, cetiri satnice, mashala.
Sad mi nesto doslo, kako ne mogu da spavam, a u dobroj sam formi, da dodjem ovdje. Mozda stagod i procitam, kad sam danas skroz malo ucio. Dobro, prvo da napisem blog, kad sam vec tu, a imam inspiraciju. Ne znam. Dosta za veceras, tacnije, za ovo jutro.