Nesto sam los ovih dana. Nemam volje niti da pisem, a kamoli da ucim. Fali mi nesto, da dodjem sebi. Mislio sam da mi samo treba da se dobro naspavam, ali jok. Pokusavao sam spavati tacno osam sati, koliko je po istrazivanjima optimalna doza, ali nije pomoglo. Spavao sam i duze, odmarao se, ali opet ne valja. Kao na losem tripu. Uvijek se probudis umoran, legnes jos umorniji. Ne moze to tako. Ustanem, ispred mene prvi izbor dana. Kikiriki maslac, zdenka sir ili sendvici. Obicno izaberem ono sto mi je najblize, zadovoljim tu osnovnu potrebu i opet skontam da sam nikakav. Iz ogledala me posmatra neki tip sa podocnjacima, nikakve frizure i neobrijan. Odem pod tus, da malo dodjem sebi. Tu provedem deset najboljih minuta svog dana. Onda se spakuj, odskakutaj cetiri sprata nize, pa na fax. Dok pogledam mail, par vijesti i jos par stvari, vec je dvanest. Nista nisam napravio. Onakav, nikakav otvorim skriptu, internet portal za ucenje i pocnem. Prvih deset minuta dolazim sebi, a onda se skoncentrisem i uhvatim neki ritam. Tako nekih pola sata, kad zvoni mobitel.

“Hajdi, izadji, neces vjerovati sta mi se desilo”- kaze glas sa s druge strane.

Gori sam ja, sto se javim. Kad se vratim, nemam volje vise uciti. Kako, kad se na cijeloj prokletoj pauzi vise umoris slusajuci suplje price. Skontam da imam predavanje, odem, u glavi ukljucim “German mode” i slusam. Nista, rijeci samo prolaze kroz usi, nema efekta. Sjedim i dalje na predavanju, pokusavam se skoncentrisati. Topalbecirevic bi kazao: “Bezuspjesan pokusaj mladog Brkica”. Osjetim da mi fali onaj ventil, sto sam otpustao svake srijede i subote, na treninzima i utakmicama. Isao sam jednom na trcanje, ali nije pomoglo. Bice bolje, samo da sada dodjem u BiH, vidim vatromet i pojedem baklavu za Bajram. Dok ponovo vratim misli na predavanje, profesor vec prica o nekim trecim stvarima, dok nas konacno ne raspusti. Potrosis vrijeme na veceru, jer je vec sest sati, a dok sve sredim, eto devetke. I prodje dan, nista napravio nisam. Opet na fax, opet gluposti na internetu, pokusaj ucenja i nista vise. Vratim se domu, pa cemo sutra opet iznova. Treba mi kakva zena, da me umiri ovih dana, da me smiri, oraspolozi, ma da mi napuni baterije.