Mirza Brkic, razmisljanja

Jah, palacinci i Cocta u Etni. Prica o zenama, faxu i dolazecim praznicima, pa pravac kuci. Na TV-u dobar film sa Nicholasom Cage-om, jednim od boljih glumaca. Ne moze, valja prelistati “Grundlagen der Volkswirtschaftslehre”. Otvorim tako, tu skriptu. Zavrsio sam sa Mikroekonomijom, vec je druga lekcija iz Makroekonomije. Citam tako one stvari, pa svaka druga-treca recenica, pocinje sa nekom pretpostavkom. Mozda bi sad trebao braniti svoj poziv, kazivati,  kako je ekonomija znacajna, ali nema tu neke velike pameti. Sto je rekao Jale,  razumijem ja taj “parreto-sistem” i bez ekonomije, samo sto nisam znao, da se tako zove. Ha, ja. Sve se zasniva na pretpostavkama, na modelima. Da bi model bio sto realniji, potrebno je ukljuciti sto vise faktora. Problem je sto su informacije o svim faktorima tesko dostupne. Osim toga, racunica je sve komplikovanija, sto vise modela imas,  pa je veca i mogucnost greske. Sto manje faktora ukljucis u model, to je model nerealniji. Kako god okrenes, donji si. U medicini, znas kad bocnes gdje ne treba, da nece valjati. Nema pretpostavki, uslova i gluposti. Nema druge. Ali eto, niko me nije tjerao da izaberem ekonomiju. Nista, predjem tako neke stvari, rijetkih bih se sjetio da me neko pita sutra ujutro, sta sam procitao. Mozda zato sto je na njemackom, mozda zato sto je gradivo apsolutno onakvo, da covjek samo digne ruke i vikne k'o sto je moj rahmetli djed Hasan znao: “Subhanellah”. Kasnije cu se opet pravdati, govoreci sebi kako sam ovaj tekst napisao samo zato, sto bas i nisam skontao onaj Multiplikator prihoda ili tako nesto. Zavrsio sam tako jedan dio, nisam mogao vise. Upalim TV, listam, ,trazim nesto da me opusti. Ne znam koji kanal na kablovskoj, znam samo da je prije Eurosport-a, kad neki spot, sa dobrim komadom. Podje pjevati, pa sam prepoznao da je Ana Nikolic, pjeva sa Harisom poprilicno kvalitetnu pjesmu. Neki joj lik cijelo vrijeme kruzi rukom po tijelu, njemu dobro. Ne znam koliko taj lik skole ima, ali posrecilo mu se. Jaran jedan moj, zavrsio frizersku, ali svira harmoniku, k'o Ibro Dirka. Eno ga, kupio sebi Renoa dobrog,  hoda gdje hoce, svoj covjek. Sa dvadeset godina, svoj covjek. Ti Mirza, sa svojih dvadeset, uroni glavu u tu skriptu, nadaj se najboljem. Bice tebi dobro, za pet-sest godina ces imati. Jest, kad me prodje cejf, kazao bi Jale opet. Ha ja. E moj Jale,  jesi genij. Znas i sam, bices ljekar za pet godina, ali prodje cejf. Valja praviti planove za dalju buducnost. Zena, djeca,  krediti, “Najslabija karika” i sljedeci dan. Jedina promjena, petkom i vikendom nema Najslabije karike.

Nemam nesto konkretno da napisem, samo da postavim tekst ove pjesme, sto bi mogla biti popularna ovih dana u Gracanici. Radi se o jednoj sevadalinki, mozda nekima manje poznatoj.

Grana od bora
pala kraj mora,
hej Marice
mlada krcmarice
daj mi vina, daj.

Ne mogu ti ja
donijeti vina.
Ja sam bosa,
napolju je rosa,
ozebcu ti ja.

Skini nanule,
obuj papuce.
Ako meni dragi Bog pomogne,
kupicu ti cipele.

Ne kupuj mi ti,
ne trebaju mi.
Imam oca,
na moru trgovca,
kupice mi on.

Eh, da imam vremena da obradim ovu pjesmu, da zvuci modernije. Svejedno, ja je predlazem za “Hit dana” na R.G.

Jah, ne zna covjek vise o cemu da pise. Ne pada mi na pamet da pisem o nekom boru. Sto je rekao Senad, ako se otvori restoran, prvo tu na kaficu. Ne znam sta ce biti na spratu, ali meni je drago da se maknula ona postojbina, onaj cumez, koji je tu bio ranije. To sto je bor platio cijenu, tako mu grah pao. Moglo je sve to proci i u skladu sa zakonom,  s tim da bi sve trajalo duze da se neke stvari srede. Ipak, s vremenom bi se sredile, pa zasto dzaba trositi vrijeme na takvo nesto? O onom boru, koga interesuje, vise rijeci na sjednici gorana, koju je zakazao “tornjak”.

Jah, na zapadu nista novo. Sjekli su i ovdje nekakvu sumu prije par mjeseci, pa su se “Zeleni” bunili. Mislim da nisu nista konkretno postigli, ali eto, barem su probali. Sjetio sam se toga, sad kad sam propratio i ovaj dogadjaj u nasoj carsiji. Kod mene danas na repertoaru Mikroekonomija i Marketing. Moram se motivirati kao jucer, pa mogu i ocekivati konkretne rezultate. S tim da sam jedan znacajan period bio dosta lijen, treba da nadoknadim neke stvari. Dakle, energy-bar(glupo mi da ovo prevodim, mada ne volim koristiti strane izraze) i udri po ovim predmetima. Veceras ima i neki fudbal kod kolege u domu, tamam da se ispusem, pa da krenem u nove radne pobjede.

Nesto gledam, vecina mojih postova je bez slika. Zato, uz ovaj post ide jedna, ali vrijedna. Covjece, ovu bih lice mogao danima gledati i da mi nista vise ne treba. Predstavljam vam svoju viziju ljepote.

Povratak s posla, negdje oko pola 3. Rano jutro, izlazim iz sale, krecem. U dom necu, ne spava mi se. Podjem niz put do nocnih autobusa, kada ja i prijatelj ugledamo jos nesto nocno. Tacnije, prijateljice noci. Na visokoj peti, krznenom jaknom i cigaretom u ustima. Cigaretu izvadi tek na trenutak, kada prolazis pored nje, da ti ponudi svoju uslugu. Ja nekad ne cujem dobro, a ni njemacki mi nije bas najjaci, pa ne znam tacno sta me pitala. Normalno, nije htjela da raspravljamo o globalnom zagrijavanju, zna se koja je njena trgovina. Onako, na nekih -10 stepeni, one stoje vani, cekaju musterije. Dok ne naidje jedna. Prodjemo pored svega toga, sjednem u autobus, pozdravim se sa kolegom, koji ide u drugom smjeru. Prolazi mi autobus blizu fakulteta. Tu izlazim. U autobusu je sjedila neka simpaticna cura do mene. Pogledao sam je par puta, ali nisam ja sad strucnjak, da joj prosipam fraze, da je za deset minuta skontam da izadje sa mnom. Samo osmijeh kad sam izlazio i okrenuo se, da je jos jednom pogledam. I ona gleda i smjeska se. Sta joj je falilo da se tako nasmije, dok sam jos sjedio u autobusu i pritisnuo dugme da se otvore vrata, da izadjem na sljedecoj stanici? Dignem ruku, mahnem. Ona uzvrati i jos se ljepse smjeska. Hajdi, zdravo…Okrenem se i odoh. Sta sad? Dodjem ovdje, prazna prostorija. Svjetla upaljena, svako normalan je otisao kuci da spava, ili se opija u obliznjim lokalima.

Na poslu, kako sam i ocekivao. Veliki dogadjaj, nije pjevala bilo koja Christina, vec ona Aguilera. Cak je nas sretnika imalo priliku da je vidi, kada je prolazila iza bine, do blindiranog mercedesa, koji je cekao. Christina kepec. Malehna onako, jest lijepa, ali opet obicna treba. Da mi raja ne rece, ne bih ni skontao da je ona. Pogledala je nas dvojicu Bosanaca u prolazu. Ja sam tek kasnije skontao da je to ona, kad su mi objasnili. Onakva u trenerci, vjerovatno umorna od koncerta. Nisam je toliko dobro odmjerio, da budem iskren. Ali onako, cini mi se kao obicna treba. Cim smo poceli raditi, primijetio sam koliko je guzva. A u guzvi je najbolje biti izgubljen, kad se radi. Stanes sa strane, malo hodas, djelujes zaposleno. A nista ne radis. Naberes tako cetiri satnice, mada, kad te spazi lik u crnoj majici, moras nesto da radis. Ja sam kasnije morao u jedan kamion, mislio sam da sam nadrljao. Tu obicno valja dizati teske kutije, u kojima je sva oprema. U jednoj kutiji, dvjesta hiljada eura vrijedna oprema, kako mi rece jedan od njene standardne postave. Cetiri kamiona opreme. napunili. Srecom, ja sam se nasao pored dva Austrijanca, kojima IQ bas i nije jaca strana, ali zato imaju misice. Oni su dizali kutije, ja sam ih proslijedjivao, kapi znoja nisam prolio. Onda sam pobjegao, sakrio se malo. Jedino sam se zafrko, skinuo se u majicu kratkih rukava, a kad smo utovarali u kamione, bila otvorena vrata. U pocetku mi nije smetalo, ali kasnije sam se smrznuo. Ali neka, cetiri satnice, mashala.
Sad mi nesto doslo, kako ne mogu da spavam, a u dobroj sam formi, da dodjem ovdje. Mozda stagod i procitam, kad sam danas skroz malo ucio. Dobro, prvo da napisem blog, kad sam vec tu, a imam inspiraciju. Ne znam. Dosta za veceras, tacnije, za ovo jutro. 

Nesto kontam, obicno se nakon pisanja bloga malo aktiviram, dobijem volju i za ucenjem i krene mi nekako bolje. Istresem se nekako, pa mi dodje ovo makar kao sporedni ventil za opustanje. Primarni je vecini poznat, ali je zatvoren do februara, kada se sezona nastavlja. Ovih dana nisam imao volje za ucenjem, pa sam nekako ljut na sebe. Znam da zaostajem sa gradivom iz Marketinga, ali svaki put kada dodjem na internet, umjesto da radim pitanja, ja cackam po svim mogucim stranicama koje mi padnu na pamet. Valja mi se malo sabrati.

Veceras idem da radim par sati. Ima neka Christina pjeva u gradu, pa valja rastaviti binu. Ne vjerujem da ce posao trajati duze od pet sati, a jedan je razlog sto sam prihvatio posao. Naime, svaki put kada sam u skoli imao lose ocjene, moj otac bi me vodio da radim na selu, uvijek u poljoprivredi. Covjek zna koliko je to meni mrsko i da mi je to najgora moguca kazna. Poslije mi odrzi predavanje da cu tako zaglaviti ako ne budem ucio, pa ja sljedecih dana popravim ocjene. Cini mi se da veceras hocu sam sebe da kaznim, pa mi mozda pomogne da se sutra, a i narednih dana aktiviram, da se stvarno prihvatim ucenja.

U cetvrtak idemo doma. Pozelio sam familiju, drustvo i mnoge druge stvari. Otprilike sve one, sto ih Dino Merlin nabroji u pjesmi “Burek”. Mozda se sada i aktiviram, ali pronasao sam nesto interesantno na Youtube, pa daj Boze da sjednem ucit.

Tamam sam krenuo u Kompjuter-prostoriju, da napisem stagod, nakon odlaska na Marketing, tek da vidim dokle se doslo. Taj predmet ucim sam, jer se predavanje svodi na citanje sa folija. Izlazim tako iz Audi Max-a(auditorium maximum), kad vidim tri lika sjede, ispred njih laptop, opremljen sa dva joystick-a. Pridjem blize, kad na ekranu vidim novu verziju popularnog soccer-a. Genijalno. Vidjao sam da na faxu raja donosi karte, sah, ali ovo je prvi put da sam vidio ovakvo nesto. Apsolutno genijalno.

Par sati ranije sam slusao ovu Mikroekonomiju, pa barem malo bolje razumijem Damira i njegove muke. Normalno, ovo moje na prvoj godini se ne moze ni porediti sa njegovim teorijama, ali eto, pomirisao sam i to cudo. Valja sada citav vikend nadoknadjivati propusteno iz Marketinga, zbog onih losih dana.

Nesto sam mislio napisati i o grupi Knockout, kako propade. Bas sam skoro preslusavao onu pjesmu “Ne budi lud”, koja se meni vise svidjala od onih, sto su se stalno vrtile kao: “Dodji”, “Ne volim te” i “Dani prolaze”. Ne znam, da Pusko nije htio samostalnu karijeru, vjerovatno bi do sada postigao vise uspjeha. Ostali clanovi su doveli novog pjevaca, ali nije to ono pravo. Originalni Knockout je bas bio dobar, sa pristojnim vokalima, prihvatljivim soft-rockom i dobrim tekstovima. I stvarno su bili popularni one godine, ne sjecam se vise tacno koje. Steta, za onaj bend. Meni je stvarno tuzno vidjeti, da kod nas na sceni zabavne muzike prolaze Deen, Lilly i takve stvari. Ali eto, vjerujem da bi ovakvi svoje koncerte mogli drzati u obanistima, zajedno sa Kiketom, bas za djecu. Eto, opet je to stvar ukusa, ali da mi je vidjeti da jedan od ovakvih izvodjaca nastupa na carsiji, pa da vidim koliko bi osoba(ne racunajuci one ispod 12 godina) doslo da vidi te koncerte. One godine, kad sam tek bio prvi srednje, Knockout je nastupao. Bina je bila kod Sahat-kule, a posjetioci su formirali redove, skoro do gradske apoteke. Eto, bas ruzan primjer, kako i pored talenta i prihvacenosti, neki tako nisko zavrse. Pusko se i dalje vuce sa onim Obn-ovim talentima, a Knockout u izmijenjenom sastavu godinama nisam cuo na radiju. Steta.

Nesto sam los ovih dana. Nemam volje niti da pisem, a kamoli da ucim. Fali mi nesto, da dodjem sebi. Mislio sam da mi samo treba da se dobro naspavam, ali jok. Pokusavao sam spavati tacno osam sati, koliko je po istrazivanjima optimalna doza, ali nije pomoglo. Spavao sam i duze, odmarao se, ali opet ne valja. Kao na losem tripu. Uvijek se probudis umoran, legnes jos umorniji. Ne moze to tako. Ustanem, ispred mene prvi izbor dana. Kikiriki maslac, zdenka sir ili sendvici. Obicno izaberem ono sto mi je najblize, zadovoljim tu osnovnu potrebu i opet skontam da sam nikakav. Iz ogledala me posmatra neki tip sa podocnjacima, nikakve frizure i neobrijan. Odem pod tus, da malo dodjem sebi. Tu provedem deset najboljih minuta svog dana. Onda se spakuj, odskakutaj cetiri sprata nize, pa na fax. Dok pogledam mail, par vijesti i jos par stvari, vec je dvanest. Nista nisam napravio. Onakav, nikakav otvorim skriptu, internet portal za ucenje i pocnem. Prvih deset minuta dolazim sebi, a onda se skoncentrisem i uhvatim neki ritam. Tako nekih pola sata, kad zvoni mobitel.

“Hajdi, izadji, neces vjerovati sta mi se desilo”- kaze glas sa s druge strane.

Gori sam ja, sto se javim. Kad se vratim, nemam volje vise uciti. Kako, kad se na cijeloj prokletoj pauzi vise umoris slusajuci suplje price. Skontam da imam predavanje, odem, u glavi ukljucim “German mode” i slusam. Nista, rijeci samo prolaze kroz usi, nema efekta. Sjedim i dalje na predavanju, pokusavam se skoncentrisati. Topalbecirevic bi kazao: “Bezuspjesan pokusaj mladog Brkica”. Osjetim da mi fali onaj ventil, sto sam otpustao svake srijede i subote, na treninzima i utakmicama. Isao sam jednom na trcanje, ali nije pomoglo. Bice bolje, samo da sada dodjem u BiH, vidim vatromet i pojedem baklavu za Bajram. Dok ponovo vratim misli na predavanje, profesor vec prica o nekim trecim stvarima, dok nas konacno ne raspusti. Potrosis vrijeme na veceru, jer je vec sest sati, a dok sve sredim, eto devetke. I prodje dan, nista napravio nisam. Opet na fax, opet gluposti na internetu, pokusaj ucenja i nista vise. Vratim se domu, pa cemo sutra opet iznova. Treba mi kakva zena, da me umiri ovih dana, da me smiri, oraspolozi, ma da mi napuni baterije.

Eh, koliko puta dnevno zatreba nama dobri stari hepek. Ma, pregorio bi od koristenja danas, koliko se narod sukobljava, zbog razlicitih stavova. Ali nejma vise hepeka, dzaba je. Jednom sam na svom blogu prenosio pjesmu, pa sam primijetio da je bilo citanja, ali nije bilo komentara. Daljnim analiziranjem, zakljucujemo da nije bilo ni nesporazuma, niti uvreda na bilo ciji racun. Prahnulo mi, da to opet uradim. Prosli put je to bio Djordje-”Zivot je more”, a danas nesto drugacije, sa daljnjom obradom i analizom. Sevdah-”Mostarski ducani”:

Lijepi li su mostarski ducani,
jos su ljepsi mladi bazerdzani,
jos su ljepsi mladi bazerdzani,
a najljepsi bazerdzan Mustafa.

Haj, prosetala Suljagina Fata,
haj, prosetala do Mostara grada,
luta Fata po carsiji sama
haj, ona trazi Muju bazerdzana.

Nadje Muju u sedmom ducanu,
hej, bolan Mujo, daj mi oku zlata,
hej, bolan Mujo, daj mi oku zlata,

Haj, nemam, nemam Suljagina Fato,
Haj, danas Fato, ja ne mjerim zlato,
tereziju nosili jarani,
pa se nesto terezija kvari,
nego udji, magaza ovamo,
uzmi zlata, koliko ti drago,
haj, uzmi zlata, koliko ti drago.

Haj, prevari se Suljagina Fata,
haj, prevati se, zalosna joj majka,
udje Fata u Magazu sama,
za njom udje Mujo, zamangali vrata,
hej, za njom Mujo, zamangali vrata.

Eh, tako lijepa pjesma. Nema dalje, a ne pise niti “to be continued”, tako da ne znamo, sta bijase dalje. Meni je ovo odlicna pjesma, pa je ovih dana preslusavam desetinama puta. Cak sam uhvatio sebe, kako naslonjen na staklo u tramvaju lagano pjevusim ovo. Nisam nesto detaljno analizirao ovu pjesmu, ali bih volio znati par stvari:
1. Kakve veze ima Mustafa(u prvoj strofi) sa citavom radnjom?
2. Kako je Fata mogla povjerovati, da bi joj Mujo rekao “haj, uzmi zlata, koliko ti drago”?
3. Kako vidite moguci rasplet radnje, tj. prognozirajte jos jednu strofu!

Eto, bas jedna fina pjesmica, nakon svih onih rasprava. Inace, nema ko je nije izvodio. Ovu pjesmu mislim, nije Fatu, ono na kahvu izvodio. Dakle, pjevali su je Himzo Polovina(vjerovatno vec pokojni?), Mostar Sevdah Reunion, Safet  Isovic i mnogi drugi. Dosta od mene za danas.

Na prosli post je bilo komentara, ali samo na jedan vrijedi odgovoriti. Do sada sam bio oznacavan kao nacionalista, fundamentalista, homoseksualac, konzervativac, ali prvi put me neko indirektno prikazao sovinistom. Hajdi, nije meni krivo, narod ce uvijek da donosi svoje zakljucke, stagod rekao ili napisao. Jucer sam jednu osobu htio poslati u originalno mjesto porijekla, zbog njenog tumacenja mojih rijeci, ali neka… Treba zato da objasnim “svoj stav prema djevojkama, zenama i njihovom pravu da odluce za sebe sta da rade”. Hocu, nije problem, mada vjerujem da sam svojim ranijim postovima iskazao svoje misljenje o vecini takvih problema. Ali da ponovimo, ono sto su i golubovi na grani naucili. Ono, podrzavam slobode, zagarantovane Ustavom. Ovaj je sada dio, posebno za Azru. Pazi, ako procitas prosli tekst, primijetices da nisam nigdje napisao da je lose, kada djevojka ili zena donese svoje odluke, ma kakve one bile. Optimum nasih zivotnih odluka je dosta subjektivna stvar. Uh, teske recenice. Ovo je zato, sto sam frisko sa predavanja iz Uvoda u Mikrokonomiju i Makroekonomiju. Meni je do Kosova ravno, da li ce neka zenska osoba da se zavije ili zaredi(cini mi se da se tako kaze kod Hriscana), jer je to odluka, koju svaka osoba treba sama da donese. Ako naprotiv ta osoba hoce da bude promiskuitetna, nije problem. Kontas, to nisu moje odluke, nego vase, zenske. Isto tako je kod nas muskaraca. A moja odluka je sto vise volim loptu od sise, da izvines na izrazu. Volim ja zensko, normalno, dobar provod i zabavu, ali postoje stvari, koje preferiram, naspram sexa. Sa vlastitom potencijom, hvala Bogu, nemam problema, mada ne vidim razloga da uopste pitas za to, jer je to stvarno moja stvar.

Ima dobar fazon za Viagru, kada covjek ulazi u apoteku i trazi anti-viagru. Pita ga apotekarka zasto mu treba, pa joj on kaze: “Umro nam deda, pa ne mozemo da zatvorimo kovceg”.

Na ono pitanje iz prvog komentara se necu ni obazirati. Samo preporucujem doticnom Anonymusu da dodje na jedan od gradskih turnira, na ovim nasim poligonima(dok ih jos ima), nek dovede ekipu, pa ce vidjeti, ko koga dribla…

Ahmo, vidis da ne znamo ovu vjezbu. Ahmo, vidis da se nismo pripremili. Vidis bolan, da se javlja samo ova krupna sa cvikama, onaj sto sjedi kod nje i ovaj streber iza nas. Sve sam to mislio prije samo par minuta, ali Mr. Chopnall je i dalje pricao i insistirao na beskrajnim vjezbama. Odakle da znam, da je “adverse” sinonim za “opponent”? Ahmo, vidis da se nisam naspavao…Ali ubodoh par veznika, kada je uperio prst na mene. Ahmo je kralj…

Beogradska djeca, covjece. Sarajevo je toliko konzervativna sredina, tek sam shvatio, kad sam upoznao “beogradsku decu”. Kod nas, kada cura prodje u minjaku, sramota. U Beogradu…Ono sto sam vidio, nisam mogao da vjerujem, da su ono kratke hlace. Ni sada me niko nece uvjeriti. Garantujem, svojim ocima sam vidio, da su ono gace. Onakve, kakve sam prije vidjao samo na MTV televiziji, u spotovima onih crnaca, sto pricaju u ritmu muzike. Seva je normalna stvar, vec negdje od petnaeste godine. Kod nas, jok u Gracanici, nego u vecim gradovima, cura je kurva. Nek je samo vidjena sa muskarcem u autu, prati je ona izjava: “Njoj ga je veceras primit”. I onda one slatke pricice, pa ti kaze da si “pesin”, cim joj spomenes karanje. A ovdje, prvi sam se put ja postidio pred curom, mladjom od mene. Uzeo novine, listao stranice naopacke, manji od makovog zrna. Crnjak mi bolan, da joj odgovaram na pitanje o mom samozadovoljavanju. Ne pitam ni ja tebe za to, okani me se, bona. Izvucem se opet nekako, na taj bosanski dijalekt, interesantno im to da slusaju. Isto kao meni dalmatinski. Mogao bih danima samo slusati rijeci, koje izgovara simpaticna Dalmatinka. Onda jednom odbijem hamburger, pa se naljute, necu da jedem sa njima, jer su Srbi. Nije bolan zbog toga, nego zbog svinjetine.
“Ajooooj, de oprosti molim te, breee…”, pa te pocne ispitivati o Islamu, o obicajima. Poveze neke stvari, zasto necu da jedem tamo, zasto nisam nista kazao, kad mi kolega upita: “E jeste se urokali nakon ispita?”. To je moja privatna stvar i nisam te pitao za misljenje. Nemoj mi sada izigravati finocu zbog mene. Ti sebi, ja sebi. Apsolutno me briga, sto ti je svaka druga “jebi ga”, a kamoli za druge tvoje navike. Karaj se, ja vise volim predriblati kroz tri igraca. Jeb´o orgazam, pored tog osjecaja. Ne mozes ti to razumit.

Odoh ucit, pusti me. U losoj formi sam, prosetaj.