Mirza Brkic, razmisljanja

Pocele su pripreme za sljedeci rok. Odabrao sam “Uvod u Mikro i Makroekonomiju” i “Marketing”. Ovaj drugi predmet upravo ucim. Senad mi javio da mi je postavio avatara, sliku koju sam htio. To je onaj igrac, sa najboljim sutem i najboljom frizurom. Eh, kada jednog takvog budemo imali, pa da ga kandidujemo za sportistu godine u nasem gradu…

Valja lagano uciti, a nesto mi mrsko. Mozda bi i bilo lakse, da nema ovoliko zgodnih cura u Computerroom-u. Nekad mi se cini, da samo dobre cure dolaze da uce. One dolaze uvijek u vrijeme, kada ja trebam da ucim, da bi me smetale. Sejtan, pa hajdi….

Mislio sam nesto napisati, ali nakon sto procitam Kurtizanin blog, sve sto napisem izgleda mi jadno. Htio sam napisati par slova o nekim dogadjajima, planovima, ali sada, nista nije bitno. Tamo negdje, za nas Evropljane, Amerikance i sve ostale dobro situirane, je Sri Lanka tamo negdje. Tamo negdje svaki dan neko strada. Tamo negdje u pojasu Gaze, uvijek neko strada. Tamo negdje u Iraku, svaki dan neko strada od bombaskih napada. Sve je to, tamo negdje. Ali jedan napad na centar svijeta, samo jedan, je razlog da cijeli svijet izvadi glavu iz guzice, gdje je drzi, dok tamo negdje, svaki dan neko umire neprirodnom smrcu. Dok “tamo negdje”, svaki dan djeca umiru od gladi. Preskocite danas rucak, pa da vidite jedan hiljaditi dio tog osjecaja. Zamislite da nakon toga morate preskociti i veceru i sutrasnja tri obroka. Ali sve je to, tamo negdje, briga nas. Sada se svi sjetimo vremena, kada je Bosna i Hercegovina bila “tamo negdje”.

Mozda je to kao u filmu “Remake”, kada dijalog vode Ermin Sijamija i Zijah Sokolovic, o ratu u Bih i drugim ratovima:
Ermin: “Ovo je drugacije. Ovo im se desava pred nosom”
Zijah: “E zato oni lijepo zatvore vrata i prozore, da im ne smrdi”

Ovo je samo dio kojeg se dobro sjecam, a vise nisam htio da pisem. Ovako je uvijek i bilo. Dok nas ne dira, briga nas. Kakve su to drzave tamo, Nigerija, Sri Lanka, Bosna, Cecenija? Mozemo li imati kakve koristi od njih? Ne mozemo, ne interesuje nas. Zao je nama sto gladuju, ali sta mi tu mozemo? Nas ekonomski sistem je takav, da mi moramo svake godine, da ne padne cijena, unistiti ogromne zalihe proizvoda, kojima bi se mogao opskrbiti barem jedan dio gladnih i zednih.

Eto, sve sam ja ovo napisao. Vas stotinu ce procitati, spustiti glavu i od srca kazati “Jebi ga, sta ja tu mogu”, otici negdje na kahvu i ovaj tekst iskoristiti za brisanje vasih anusa, nakon velike nuzde. Sve je to ok, ali je ogromni problem sto Gracanica nema jos jedan sportski teren, to je glavno. Necu ni pisati o bijedi, koja nam je jos blize. Provozajte se malo do Grabovca, gdje zivi ona familija bez krova nad glavom, vidjecete sve. Ili kada se vozite prema St. Polju, u disko, da se izmasete, zatvorite i vi prozore, zasmrdi vam bas onda, kada prolazite pored te iste deponije, gdje jedna cijela familija zivi.

Rano ustajanje, dvije kriske “Zdenka” sira, dvije kriske “eurokrema”, pa na fakultet. Bitno je naglasiti da ne postoji drugi sir za mazanje, samo “Zdenka”. Znaci, sve je to “Zdenka”, samo od drugog proizvodjaca. Tako je jos od vremena socijalisticke, federative, narodne, ali sluzbeno nikada i komunisticke. Tusiranje, kraci razgovor sa cistacicom i idemo dalje. Onda na fax, bez kahve, necu da se naviknem. Zato odmah “smazem” jednu narandzu, a muesli cokoladicu u dzep, za poslije. Zvrknem onog kolegu, da mi ponese skriptu iz Marketinga, a ja sam njemu vec spakovao Uvod u Ekonomiju, jer meni vise ne treba.

Ovako nenaspavan sjednem za kompjuter, da prelistam neke stvari. Niti jedan mail, ne mogu da vjerujem. Kad nemam vremena da pisem, onda je raja i na msn-u, a barem dva nova maila su u sanducetu. Ali nema veze. Kasnije je Engleski, pa valja to barem prelistati, kada preko vikenda nisam. Ostatak dana mogu lagano da isplaniram. Navedeno predavanje kod Ahme Chopnalla, pa treba uciti veceras. Mrsko mi, dovraga. Tamam ovih par dana nakon ispita odmarao, dolazio mi i brat, povodom nekog seminara, pa sam mu pokazao ovu carsiju.

Cuo sam da je jednom neko kod profesora Mikica, na temu “Moj najveci strah”, napisao sljedece: “Moj najveci strah je da ne znam, kako da zapocnem pismenu iz Bosanskog” i kao takav rad predao. Doticni je dobio 5, radi originalnosti. Ja sada ne znam kako da zapocnem ovaj post, koji uglavnom pisem radi jedne preporuke. Mrsko mi(citaj: ne znam kako) postavljati linkove, pa cu samo objasniti lagani put do njih. Prva preporuka je snimak na youtube-ovoj stranici, samo utipkajte “henry game of touch”. Genijalna je stvar, a vjeruje se da je sam Henry izmislio ovu igru. Mozda nekome na prvo gledanje ne bude jasno, ali stvar je odlicna. 

Na zapadu nista novo. Nedjelja, dosadno, nema se sta raditi. Mrsko mi uciti, ali valja veceras barem jednom prelistati onaj engleski. Mislio sam da engleski znam, dok nisam dosao kod gospodina Chopnall-a. Ali eto, dolazis redovno na predavanja i naucis da se za proizvode kaze “tangible goods”, a za usluge “intangible goods”. Valja govoriti poslovni engleski, kulturno se izrazavati. Naucis tako par stvari, pa slucajno pogledas neku niskobudzetnu seriju, americku ili cak neku spansku. Sjetim se one jedne, ne znam kako se zove, ali dodje seljanka, ne zna citati i pisati, a za godinu dana dogura do direktora firme. Dobro, funkcionise to i kod nas, kad imas zemlje, pa prodas, pa prosvercas stagod, budes kao pravi poslovodja. Ima i u politici, onaj kamiondzija Dodik sjedi u fotelji. Interesuje me, koliko on zna jezika. Skrenuo sam skroz sa teme, ali neka. Pricao mi amidzic, kako je gledao neku emisiju o obrazovanju hrvatskih politicara, pa su izmedju ostalog, ispitivali znanje iz stranih jezika. Stipe Mesic govori tri, cetiri jezika,a za ostale se ne sjecam tacnih podataka, pa necu da ih pisem, da se ne zeznem. Uglavnom, skoro svi, pa i ovi stariji, su znali barem dva jezika, tecno. Treba i  kod nas, kroz parlament prosetati i ono, kao anketu na engleskom. Imam osjecaj da bi bilo puno scena kao u filmu “Nicija zemlja”, kada vojnik kaze svom komandiru:

“Ma neam pojma, samo mu vici jes,jes”

Samo sto je kod nas sloboda medija na nivou nizem od onog u Sjevernoj Koreji. Ne bi taj novinar, koji bi se usudio napraviti takvu ankretu vise dobio posao, ma niti u plasticari, a kamoli opet u okviru nekog javnog medija. Ali neka, bolje nam je da imamo dnevno barem tri emisije sa raznoraznim muzickim (anti)talentima, modelima. Hoce raja veselo, ko ce gledati ozbiljnu emisiju, bolan?

Mozda ce neko pomisliti, da je ovaj post vezan za eksplozive ili nesto slicno, ali uopste nije. Sjetio sam se odlicne igrice “Need for Speed: Hot Pursuit”, kako smo ja i moj prijatelj Jasko igrali ovog ljeta. Na pocetku kada krenes, da ti auto ubrza, pritisnes razmaknicu, ukljuci se nitro(u igrama ovog tipa, samo sto na Ladu Nivu ne ugradis nitro) i dobijes ogromno ubrzanje. Eh, ova prva dva ispita treba da budu moj nitro, da budu moj uragan u ledja i da me nose naprijed. Da, da, dragi citaoci, neprospavani sati, vracanja sa fakulteta nocnim linijama i jedno fantasticno upoznavanje, pomogli su ovakvom pocetku. Ali prije svih, pomogao mi je Uviseni Allah, Svemocni i Milostivi, koji daje pomoc, onom ko od Njega trazi. Da pojasnim ovo upoznavanje. Dosao sam jedne veceri da vjezbam i sreo tog momka iz Bihaca. Evo, sad se sjetih, da sam pisao u jednom postu o tom momku. Kasnije mi je on rekao, da ne zna teoriju iz matematike, iz koje smo imali neke zadatke na ispitu. Ja sam teoriju znao i uradio sam mu ta dva pitanja, od kojih je jedno bilo tacno. Covjek dobio keca, bosansku desetku. On je meni uradio dva zadatka, a ja sam uradio jos devet, a za one koje nisam bio siguran, nisam upisivao. Dobijem cetvorku, tamam za prolaza. Ovaj dan i jos sutra se radujem, slavim i uzivam, a od prekosutra idemo naprijed. Valja spremati semestralne ispite. Jos nisam odlucio, koji ce to ispiti da budu, ali skontacemo nesto. Ovaj Uvod u ekonomiju sam lagano polozio, dobio trojku, a jos tri procenta mi falila za dvojke.

Jucer smo imali utakmicu, protiv prvog na tabeli. Klepili su nas ljudi 8-2, cini mi se. Opet, dobro sam odigrao, istrcao na jos jednu uzaludnu dugu loptu, a golman je jedva odbio ispred mene, pred noge, nasem igracu. Viknem mu prvo: “Pucaj, konje, golman je na sesnest metara”, a tek onda ono po njihovom “Schiess”. Ostalo mu nisam morao prevoditi. Ali, briga me za nogomet, odlicna rekreacija, nista vise od toga. Doduse, ako udjem u prvu ekipu i pocnem uzimati 25 eura po pobjedi, necu se ljutiti. Stariji igraci dobijaju po 60 eura, ali meni je, barem do marta, samo devetnaest godina. Bice nesto i od mene.

Imao sam danas utakmicu, u okviru ove moje fildzan lige, za rezerve, jer nisam registrovan kao igrac, da igram za prvu. Poranim na utakmicu, jer se ekipa sastaje sat ranije zbog formacija i dogovora, mada se uvijek prica isto. U svlacioni, cita trener postavu, a nisam cuo niti “Mirza”, a kamoli “Brkic”. Kontam, zeznuo se, posto igram na tudje ime, to on pogresno procitao. Izadjemo vani, zagrijavamo se svi, kad vidim, imaju dva igraca iz prve ekipe, a jedan od njih igra na mojoj poziciji. Sjednem na klupu, vidno razocaran i ljut, ponavljam Uvod u ekonomiju. Stanje na kraju prvog poluvremena, kroz losu igru moje ekipe i to na domacem terenu iznosi 0-3. Ma briga me, gledam sa klupe, pomalo citam ono svoje i smjeskam se. I sjeti se Mourinho, da napravi izmjenu, vec na poluvremenu. Opet me stavi da igram lijevo krilo, umrem svakog meca. Ali eto, imao sam danas volje, kao pred ucenje, da se malo istrcim i dobro je bilo. Par kvalitetnih solo prodora, inace, moja specijalnost, ali zato sam uvijek nerado trcao nazad, u odbrambene zadatke. Napravimo tako jednu kontru, opet po desnoj strani, jer golman ne zna ispucati pravo ili lijevo, samo desno, a meni dosadi i pretrcim sa svoje strane u sredinu. Konacno jedna lopta, sto je nije stigao niti njihov odbrambeni, niti nas napadac dolazi meni, na petnaestak metara. Na brzinu je sebi namjestim i sutiram. A lopta nekakva, tvrda, a lahka, nikada ne znas, kako ce da ide. Srecom, pronasla je pravi put. Desna golmanova strana, za 3-1. Jos sam poslije dobro igrao, ali nista konkretno. Ne mozes sam, kada imas napadaca astmaticara, odbrambenog igraca sa dvadesetak kilograma viska i malog Turcina, sto misli da je Ronaldinho. Ali eto, drugi gol u sadasnjem klubu, a od proljeca ciljam na prvu ekipu. Ne kontam trenera. Kada su na treninzima utakmice, pa dvojica biraju ekipe, budem izabran cetvrti ili peti, a nekad cak i treci, a on mene na klupu. Hej, Ballacka na klupu, gdje to ima? U srijedu je opet utakmica, tamam nakon ispita da se opet dobro istrcim. Valjda nece biti materijala za bijes, iako su sutra i prekosutra ispiti.

Za danas sam odlucio da ne pisem o nekom dogadjaju ili svoje razmisljanje. Prenosim samo tekst  jedne divne pjesme.

Zivot je more, pucina crna,
po kojoj tonu mnogi sto brode.
Nije mi srce plasljiva srna,
ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje,
oseka srece, a tuge plima.
Siba me nebo bicem oluje,
al´ jos se ne dam i jos me ima.

U jutra rana plase me senke minulih dana.
Secanja mutna, kao u lazi, kao u snu.
Ipak se borim, ipad se nadam,
sve manje letim, sve vise padam
i sve su jace ruke, sto me vuku dnu.

Mozda ce zena svilenog bedra,
koja me zove i pruza ruke,
uliti vjetar u moja jedra,
do nove zene, do nove luke.

Zivot je more…

Na faxu sam, a deset minuta je do ponoci. Dosao sam da preradim jos par zadataka iz matematike, pa da sutra i prekosutra mogu uciti Uvod u ekonomiju. Vjezbao sam mnogo, pa ako Bog da, mozda i bude sta od mene. Jedino se bojim, jer je vremensko ogranicenje 90 minuta, a ja sam poznati registrovani Spooro i Smooto, pa mi treba puno vise vremena. Zato mrzim matrice, jer kad jedan broj ode gdje ne treba, citav zadatak pada u vodu. Tako, dodjem na fax, a tu procedura, kao da ulazim u CIA. Skenira te nekakav kompjuter, pa ti se otvore vrata. Imas nekakav pin-kod, ono, sve automatizovano. Tamam da sjednem za kompjuter, kada ugledam ovog lika iz Bihaca, pored kojeg sam sjedio prije par dana, dok je i on vjezbao matematiku. Nema sta, tip razvaljuje. Stagod mi nije bilo jasno, covjek mi je pokazao. Neke zadatke, na koje je u skriptama potrosena citava stranica, tip rijesi u dva reda, samo sa digitronom i to onim normalnim. Odlicno, kazem sebi, popricam malo sa njim, o nogometu i o ispitima. Onda, uci on Marketing, a ja gledam neke zadatke. Sjetim se nekih, koje nikako nisam znao uraditi i obratim se covjeku. Lagano mi objasni, strpljivo. U BiH, posebno u Sarajevu, postoji neko omalovazavajuce misljenje o Krajisnicima, jer malo zavijaju kad pricaju, cesto imaju neobicna imena, pa ih smatraju seljacima. I taj izraz seljak im je jako adekvatan, neka su oni urbani. Dobro, upoznao sam samo par Krajisnika, ali likovi su raja. Evo, ovaj tip uradi probu prethodnog ispita i od mogucih 100, covjek nabra 92 poena. Kad tako nesto mognem, prohodacu kroz onu nasu carsijicu kao da sam doktor nauka. U nedjelju utakmica, tamam da napravim pauzu od planiranog ucenja, uvalim koji pogodak i uzivam. Asta la vista, sto bi rekao “The Gouvernator”.

Evo, dodje mi nesto inspiracija, da napisem neki post. Nisam ljut, niti neraspolozen, mozda samo malo umoran. Pozelio sam kuci, ali ono pravo, kuci u Gracanicu. Skoro sam pricao sa jednom prijateljicom, koja ovdje takodjer studira, o svemu i svacemu. Slusam tako njene dozivljaje iz BiH, a treba da idem vjezbati. Nakon sat vremena pauze, vracam se ucenju. Vjezbajuci, pade mi na pamet onaj sav nas narod. Jos uvijek mi se motaju njeni dogadjaji po glavi, pa me tjera na razmisljanje, bas o tom nasem narodu. Tom nasem zavidnom narodu. Onda mi dodju oni Edini stihovi: “Al´svi su isti, puni medjusobne zavisti…”. Ne znam kako ide dalje ova pjesma, ali cini mi se, pjesma se zove “Tuzlanska rapsodija”. Kako moze onaj nas narod biti onako zavidan? Crkla krava kod mene, nek crkne i kod komsije. Izbjegavao sam da vjerujem u to, ali desavalo mi se vise puta, da su mi ljudi zavidili. Priznajem i ja bih nekada volio da mogu nesto, kao neki drugi ljudi. Opet, ako ne mogu, drago mi je da taj drugi moze, da mu je to Bog podario. Kod nas se to vuce od od malih nogu. Razumijem natjecateljski duh, ali tu se ide predaleko. Jesi bolji igrac od mene, svaka ti cast, priznajem ti to. Imas vise para, blago tebi. A bio sam nekad i sam zrtva zavisti. Majka mu stara, pa kad ti jedan profesor daje zavidne komentare, a ti klinac u drugom srednjem, pa ima li to smisla? Sramota. Ne valja nam to, nimalo. Onda od vlastitih drugara dobijes takvo nesto. Jednom sam bio ljubomoran na najboljeg prijatelja, zbog cure, jos u srednjoj skoli. Grizlo me to, pa sam mu sve priznao. Razumijem eto, da se osjeti ljubomora i to je ljudski, ali kada to preraste u nesto vise, e onda je to samo pesinluk.

Prevrtim film, nekih pet godina nazad. Tamo nekad, kada sam upisivao srednju skolu. Tamam zavrsio osmi razred, imao neka druga razmisljanja. Onako, bio kampanjac u osnovnoj, uvijek naguravao na peticu na kraju. Nisam mogao da ucim bolan, jer kako uciti kad te uhvati prvi zamah puberteta? Tada je najbitnija odluka bila, koju srednju da upisem. Otac imao ideju, “Upisi sine frizersku, zavrsi te tri godine. Poslacu te u Italiju na pola godine ili cak cijelu godinu na obuku i bices najbolji frizer u gradu”. A ja imao neke druge ideje, upisati ekonomsku, pa onda ce sve biti ok, zavrsicu poslije fakultet i biti opet gospodin, nece to biti tako tesko. Dzaba meni babo ono govorio. Ne moze Mirza, da gleda kako njegovi drugari iz osnovne, gledaju sa treceg sprata, frizere na prvom. Hoce i Mirza na treci sprat, gdje su kriju buduci doktori i diplomirani ekonomisti. Vratimo film u sadasnjost. Vidim, pola onih buducih doktora i ekonomista, sada u plasticarama, rade kao zidari, u videotekama i svuda, samo nisu na fakultetu. Sjetim se onda babinih rijeci: “Sine, upisi frizersku…”. Zato se sada mucim ovdje, sa svojim fakultetom. I to kada zavrsim, opet valja raditi za nekog budzu. Mozda bas budem knjigovodja nekom frizeru, sto je poslusao svog babu. Eh, a mogao vec sada biti frizer, raditi mozda sa Azijadom par godina, a kad ona ode u penziju, nastaviti posao. Imas vec svoje musterije, prostor i tradiciju. Onda prosiris posao, budes i zenski frizer, jer sa nekom italijanskom specijalizacijom opet imas nekim renome. Ali, hoce Mirza ne treci sprat. E pa, uceram ja Mirza tebi.

Prijavio sam dva ispita, za ponedjeljak i utorak. Nisam optimista, nimalo. Buraz mi dolazi dan nakon rezultata ovih ispita u Bec, poslovno. Posto ne pijem i ne pusim, cokolada i driblanje su mi jedini pravi poroci. Dakle, nakon rezultata kupiti sebi kilu cokolade i ocajavati.

Evo, malo odahnem i onda opet pozitivno gledam na stvari. Ako ne bude islo ovdje, nakon prvog semestra, prebacim se na ovaj glavni drzavni univerzitet, bjezim sa ovog svog, specijalnog…Tamo studira jedna moja prijateljica sa kursa, za koji sam na kursu bio magistar njemackog. Zvao sam je par puta, pitao kako ide. Kaze, dobro je, samo ne konta racunovodstvo, kao: “Sta ona tamo prebacuje iz kase na banku, sta ona radi”. Eee, Tina, oko moje, dodji kod Zihr-a, da vidis sta je racunovodstvo. Pitam je za matematiku, jer je to najbolje mjerilo, kaze: “Ma eto, ponavljamo ono iz srednje, domena i to”. Ima parcijale, 10% ocjene su joj zadace, a na kraju ima zavrsni ispit, sto se sabere sa parcijalama i zadacom. Pa de onda ne polozi. Uvijek ba ima izbor, skontacu ja nesto, samo da padne mrak.