Danasnji post je o poslovnoj ideji. Vracao sam se sa treninga, jako gladan, jer nisam imao vremena da iftarim. Mrsko mi je onako umornom praviti nesto u domu, pa se odlucim za kebab, nisam odavno. Tako, dok sam cekao u redu, sjetim se da u Gracanici, nema niti jedno mjesto gdje covjek moze kupiti kebab. VF je jedno vrijeme promovirao tu ideju, po pristojnoj cijeni, ali nas narod voli pizzu i “american way of life”. Rijetki su se sjetili da pitaju: “Coso, kakav je ovo hepek, kebab?”. Konobar Coso bi vjerovatno na to odgovorio, tursko jelo, sa govedjim i pilecim mesom i salatom, ma fakat turska verzija hamburgera, samo sto je meso isjeceno, a ne kao snicla.
Eto, pala mi je ideja, da otvorim neki lokal u Gracanici, gdje bi covjek pored ostalog, mogao kupiti i kebab, te neka drugacija jela, koja u gradu nemaju. Ko se u gradu jos sjetio, da otvori mjesto, gdje covjek moze pojesti burritos, curry piletinu ili nesto slicno. Vjerujem da bi uz povoljnu cijenu imalo prolaza, barem kod omladine, koja godinama jedu hot-dog, pizzu i sl. Istina je da nemam pocetni kapital, ali ako se neko za cetiri godine jos bude sjecao ove ideje, jos imao nekih 50.000 KM viska, neka me kontaktira. Dobro, pocetni kapital moze biti i manji, ali ako hocete kvalitetnu uslugu, a ne da vam konobar kaze: “Stash?”, onda treba. Ne mogu se udostojiti cak, niti da vam kazu: “Sta ces”. Jedino jos u Amoru ima onih iz komunizma, sto ti dodje sa salvetom preko ruke i pita: “Dobro vecer gospodo, sto cete naruciti?”, ali valja otici dolje na Koric-han. U carsiji prednjaci Etna. Barem imaju dobru uslugu, kulturne konobare(ne sve, ali vecinu) i normalnu muziku. Sve to, dok ja ne otvorim svoj restoran: IMC-International Meal Center.
Do tada, povremeno se ovdje uvratiti do Kebabstandova, kojih ima na svakih 50 metara i svi dobro posluju. Prijatno.