Bijesan sam. U ovakvom stanju obicno trcim ili pisem. Nakon 95 stepenica ulazim u svoj privremeni smjestaj kod rodjaka i vidim da je moja atletska staza pri kraju. Ispred mene je tastatura, poziva me na drugu opciju. Pisao sam vec o tome, da za par dana pocinjem studirati, ali i da trazim novi smjestaj. Upravo ovo drugo je razlog mog bijesa. Domovi su puni, a stanovi zauzeti, preko 300 eura ili ne lice ni na sto. Ljutim se, gledam kako drugi lagano zakljucavaju svoje stanove, imaju svoje ormare(nikada nisam mislio da je imati svoj ormar privilegija), dok ja lagano kipim. Sramota me, neugodno mi je, jer novi smjestaj trazim dugo, mislio sam da cu to srediti bez vecih problema, a jos uvijek sam kod rodjaka. Rodjak ima cimere, i ovako ih ima mnogo u stanu. Pokusavam da ne smetam nikome, da budem nenametljiv i pokusavam zadrzati smirenost. Iskreno, ako ovih dana nesto ne pronadjem, ima da se raspadnem na komade, jer i ovako vec pucam od muke. Eto, da dodam jos jedan oglas ovom postu. Ako neko u Becu trazi cimera, neka me kontaktira.
Sada sam vec malo smireniji. Slazem kockice i planiram sutra u potragu za cudom. Mubarek Ramazan svim muslimanima, moram da napisem. Sutra je i dzuma, red je zahvaliti Uzvisenom Allahu na blagodatima koje nam je dao. Treba uvijek biti zadovoljan, uvijek ima gore. Jedna od stvari koja me tjesi….Necu vise da pisem, ne veceras….