Mirza Brkic, razmisljanja

Tacno je 06:00 h, ali ovo nije BH Radio 1. Ovo je blog jednog studenta, o vlastitom zivotu i razmisljanjima. Prije dva sata sam ustao na sehur, onako, sa pola Argete i jos nekog mlijecnog namaza zapoceo dan. Iskoristim priliku da odspavam jos malo, ali onda me oko nekih 05:30, budi trenutni cimer. Idemo na posao, dogovorili smo i mora se. Mislim da bih u onom trenutku, kada te tek probudim, a postelja jos uvijek onako vruca, odustao od svega za samo jos jednu minutu sna. Ne samo od posla, vec od studiranja, djevojke, zivota, ma bas svega. Ali ustajem i preporucim cimeru pahuljice, jer ce nam pasteta uskoro poceti izlaziti na oci. Za pola sata trebamo biti kod neke stanice, a ona idemo u Salzburg. Neki covjek iseljava, pa mu treba jeftina radna snaga. Zvuci poznato?

Prijavio sam sva predavanja. Raspored je nesto posebno. Ponedeljkom su predavanja od 09:00-21:00h. To je najtezi dan, ali ni ostali nisu puno laksi. Krug se pocinje okretati vec 09. Oktobra. Prikazivali su nam neku statistiku, valjda da nas uplase i natjeraju da ucimo. Kazu da se 30% studenata ispise sa fakulteta u prvoj godini, da drugih 30% nikada ustvari ne poloze sve iz prve godine, dakle, ne upisu drugu. Jako utjesno. I sada, kada se covjek vrati, onda je lijen, nije iskoristio super priliku, u srednjoj mu je sve bilo shtela. Tako ce carsija da prica, barem oni neuupuceni. Nema predaje, hocemo da budemo medju onih 40%. Kada je toliko hiljada studenata moglo, zasto ne bi mogao i Mirza Brkic? Samo jos da pronadjem stalni smjestaj i sve ce biti ok.

Razmisljao sam sinoc malo i o politici, ali sada moram da idem, posao ne ceka nikoga, pa cemo o tome u nekom buducem postu. Borim se, pa cemo vidjeti od cega sam napravljen.

Dosadno, dovraga. Treba prijaviti predavanja, jer prva pocinju u oktobru. Puno studenata, nema mjesta. Samo u Audi Max-u, mora biti, ali nisu sva predavanja tu. Ima dosta ovih “malenih” sala, gdje ce biti neka predavanja. Da je barem prijaviiti Accounting and Managment, zatim Wirtschaftskommunkation(engleski), to su najbitniji ispiti. Promotori na faxu dijele neke proizvode, kao da je predizborna kampanja. Klasicni studentski zivot, sta da vam pisem. Puno razmisljam o svojim potezima, koje sam napravio, ali i o onima, koje cu praviti. Mogao sam sada u Tuzli ili u Sarajevu, hladno upisivati drugu godinu. Gledam svoje drustvo iz srednje, cak su i oni slabiji, makar dali uslov. A ti Mirza uci njemacki, pitaj tutora sta znaci “betreuen” i nadaj se da ces poloziti makar pola ispita iz prve godine. Svakome je vlastiti problem najtezi, ali realno gledam na stvari. Uporedim se sa onima koji sada ciste godinu na ekonomiji u Tuzli. Pa od polovine sam bolji, makar sam u srednjoj pokazivao vecu kolicinu inteligencije. Stojim iza svojih odluka, ali iskreno, mislim da sam negdje trebao drugacije raditi. Mozda grijesim sto ovo sada pisem, mozda je to samo onaj strah od neuspjeha, ne znam. Ako Bog da(naucila me nana Nafa da uvijek tako kazem kod pozitivnih planova), kada bude dobro islo, sjeticu se ovog posta i od srca se nasmijati. Kurs njemackog je dobro prosao, polozio sam sa najvisim ocjenama, ali studiranje je nesto sasvim drugo. Mozda mi opet, samo treba samopouzdanja, ne znam. I ovaj blog pisem, tek onako, da ono sto mi je na srcu, preko prstiju stavim na ekran. Vidicemo, ne volim prognozirati.

Vidim u BiH, zgrada predsjednistva postaje najveselija zgrada, kako su je samo lijepo obojili. Necu sada o tome. Interesuje me, sta ce biti sa Bratstvom, RK Gracanica i ostalim gradskim klubovima. Cudo jedno, Orasje u Premier ligi, a Bratstvo gostuje kojekakvim Tojsicima i Mrkaljevicima.

Da barem ima neke sanse, vec od kako je zavrsio rat(tako moja generacija broji godine, prije i poslije rata) vucemo se po selima. Ali eto, mi smo cudan narod, i dalje se nadamo.

Jos jedan mjesec Ramazan. Vidim povecanu vjersku aktivnost, vecine gradjana. Iskreno, postujem to, i sam sam religiozan i nadam se da cu ispostiti cijeli ovaj mjesec. Ono sto mi se ne svidja, je licemjerje pojedinih, koji se predstavljaju za vjernike, zbog ovih ili onih razloga. Procitao sam na forumu jedan komentar, poprilicno interesantan, a prijatno me iznenadilo da neko u Gracanici jos uvijek posjecuje gradsku biblioteku. Dakle, narod voli drugima nametati svoju volju, pricati o vjeri, a do prije mjesec dana su isti ispijali velika tocena u Operi. Mislim, ne smeta meni to, svakome njegovo, ali zasto onda drugima prebacivati vlastiti osjecaj krivice i traziti utjehu otkrivanjem tudjih mana. Svako najprije treba da se pozabavi svojima, a samim tim, ne bi imali vremena da kritikujemo druge, posebno o tako osjetljivoj stvari, kao sto je vjera. Svjestan sam da nisam vjernik, kakav bih trebao biti, ali ne volim kada meni neko drzi predavanja o vjeri, pa ne drzim ni ja drugima. Religioznost je privatna stvar, prije svega. Dosta politike je vezano za religiju, dovoljno je samo poslusati neke hutbe. Proslog petka je u najvecoj dzamiji u Becu, najvise puta spomenut rimski papa. Pred Ramazan, vjerovali ili ne? Zato najvise volim slusati Fadilove hutbe. On najavi novi broj Preporoda, zamoli da vozaci nakon dzume pomaknu svoja vozila, jer ima dzenaza i prouci par ajeta iz Kur'an-a. Religioznom covjeku je to dovoljno, meni sigurno jeste. Litereratura o vjeri mi je dostupna, a ako budem imao pitanja, onda cu se obratiti vodjama dzemata. Mnoge poruke, koje imami salju, nisu ispravne, mada to rijetko spominju. Oni su ljudi, a samo je Muhamed a.s. bez grijeha. Dakle, stvarno zelim napisati, da treba razmisliti o stvarima koje cujemo ili procitamo i sagledati iz vise uglova. Mozda ni tada necemo donije pravu odluku, ali sigurno da ce biti razumnije od pukog navodjenja, kao da smo igracke na daljinski pogon. Razmislite…

Bijesan sam. U ovakvom stanju obicno trcim ili pisem. Nakon 95 stepenica ulazim u svoj privremeni smjestaj kod rodjaka i vidim da je moja atletska staza pri kraju. Ispred mene je tastatura, poziva me na drugu opciju. Pisao sam vec o tome, da za par dana pocinjem studirati, ali i da trazim novi smjestaj. Upravo ovo drugo je razlog mog bijesa. Domovi su puni, a stanovi zauzeti, preko 300 eura ili ne lice ni na sto. Ljutim se, gledam kako drugi lagano zakljucavaju svoje stanove, imaju svoje ormare(nikada nisam mislio da je imati svoj ormar privilegija), dok ja lagano kipim. Sramota me, neugodno mi je, jer novi smjestaj trazim dugo, mislio sam da cu to srediti bez vecih problema, a jos uvijek sam kod rodjaka. Rodjak ima cimere, i ovako ih ima mnogo u stanu. Pokusavam da ne smetam nikome, da budem nenametljiv i pokusavam zadrzati smirenost. Iskreno, ako ovih dana nesto ne pronadjem, ima da se raspadnem na komade, jer i ovako vec pucam od muke. Eto, da dodam jos jedan oglas ovom postu. Ako neko u Becu trazi cimera, neka me kontaktira.

Sada sam vec malo smireniji. Slazem kockice i planiram sutra u potragu za cudom. Mubarek Ramazan svim muslimanima, moram da napisem. Sutra je i dzuma, red je zahvaliti Uzvisenom Allahu na blagodatima koje nam je dao. Treba uvijek biti zadovoljan, uvijek ima gore. Jedna od stvari koja me tjesi….Necu vise da pisem, ne veceras….

Jedna osjetljiva tema je na redu ovog 18.Septembra. Jedna apstraktna rijec. Ja sam odavno prestao vjerovati  u ljubav, barem onu filmsku. Mozda zato sto je nisam dozivio, mozda zato sto je nikada nisam vidio. Ljudi kazu da je to prava ljubav, kada jedna osoba ne moze zivjeti bez one druge i kada vjecno voli jednu osobu. Ja sam se cesto zaljubljivao, mislio “ova je prava”, ali cak i kad sam bio u vezi s tim djevojkama, to jednostavno nije bilo to. Covjek se ohladi, krene naprijed. Mozda je do mene, cesto se zapitam, mozda jos nisam spreman, ali zasto onda nikada nisam vidio takvu vezu. Istina, vidjao sam parove, za koje sam mislio da se nikada nece rastati, a onda sam za godinu, mjesec ili cak par dana, te osobe vidjao kako istim sanjivim pogledom gledaju neku drugu osobu. Za mene je ljubav, ma ustvari veza, postala kompromis dvije osobe. Obicno muskarac spusti kriterije(feministicka drustva bi me rado zakopala zivog), ali tako govorim iz iskustva, ne samo licnog, nego i tudjeg. Nismo mi svi muskarci djubrad, ali stvarno nas ima mnogo.

Do sljedeceg posta, necu da ih brojim, bice ih mnogo, ako Bog da, kako kaze moja nana Nafa.

Predizborne kampanje su u toku. Koliko god izbora pamtio, te kampanje su uvijek bile iste. Postavi gomilu plakata na sve sto se moze postaviti, organizuj nekoliko tribina, podijeli hemijske, upaljace i nadaj se da ce bas zbog toga tebi dati glas. Ipak, za vrijeme mog odmora u Gracanici, bio sam dio jedne kampanje, ali na drugaciji nacin. SDA je organizovala turnir u malom nogometu. Stadion “Rukometni”, bio je centar ovog dogadjaja. Sportskim izvjestajima se mnogo uspjesnije bavi gospodin Konjic. Ono sto je mene imresioniralo je dobra organizovanost, prigodan program, nagrade za ucesnike i pobjednike i takve stvari. Inace, moja ekipa je porazena od pobjednika turnira, na penale, ali opet, nebitno. Ono sto hocu da kazem, da se uz samo malo ideje, manja finansijska sredstva, moze napraviti jedan dogadjaj koji ce privuci mlade, napraviti nesto u Gracanici. Slicne turnire je ranije pravio SDP, ali ovaj post je zaista neutralan i nije napisan niti zbog jedne stranke. Poenta price je, da treba praviti ovakve dogadjaje, a ne nebrojene tribine, na kojima se pojavljuju samo redovni fanatici svojih stranaka. Sigurno je narodu dosta, meni sigurno jeste, jednoobraznih govora i (neispunjenih)obecanja. Dogadjaji nam trebaju, pa makar to bio nogometni turnir, koncert, projekcija gracanickog filma ili nesto deseto. Istini za volju, neke stvari su se mogle bolje napraviti, ali treba biti i zadovoljan napredkom.

Do cetvrtoga posta…

Drugi post….

Ovo je moj prvi post. Trenutno nisam inspirisan da pisem, ali ovih dana cu pokusati da napisem poneki kvalitetan post. Informacije o sebi sam napisao, pa slobodno pogledajte. Mozda bude drago nekima, koji me poznaju.  Moram unaprijed naglasiti da ce sigurno biti gramatickih gresaka,  pa se nadam da mi to necete uzeti za zlo.

Za manje od dvadeset dana pocinjem studirati ekonomiju na drugom svjetskom univerzitetu. Strah je poprilicno opravdan, posebno kada se sjetim da moram uciti na drugom jeziku. Vec otvaram prostor za price o “babinim sinovima”, ali preporucujem svima koji mogu, da pokusaju. O tome je vec diskutovano u nekim forumima. Potrebno je biti upisan na jednom domacem univerzitetu, da bi se covjek ovdje upisao. Dakle, poloziti prijemni i biti primljen. Medjutim, svakome je vlastiti problem najveci, a razumni ljudi ce shvatiti sta hocu da kazem.

Veceras necu pisati o ljubavi, mada to cesto cinim, doduse, ne na internetu.

Dakle, welcome to my blog. Slobodno ostavljajte komentare, hvalite, kudite ili jednostavno podijelite svoje razmisljanje. Do sljedeceg pisanja.