Mirza Brkic, razmisljanja

Iako naslov obecava neku romantiku, da odmah razjasnim da je mozete naci na nekoj drugoj adresi. Ovdje se radi o peglanju. Ne, ne radi se o prenesenom znacenju rijeci, nego o doslovnom. Peglati kosulju, ma koje ona boje bila, prosto ne volim. Malo je to reci, ali sada da to mrzim…Mrznja je prejaka rijec.

Trebala mi je bijela kosulja za posao, ne bih se zahmetio bez potrebe. Pegla iz Saturna od 1600 W, spremna. Bijela kosulja, sastav 100% pamuk, frisko nakon susenja u masini. Nemam sto za peglanje. Improvizujem, pomaknem knjige sa drvenog, radnog stola i nekako pocnem. Negdje u sjecanju vidim brata kako prvo pegla kragnu, zatim rukave, a dalje se ne sjecam. Razastrem kosulju nekako, ona spadne. Nervozno otpusem, pa nakratko udahnem i kazem sebi: “Ne nerviraj se zbog gluposti.” Ponovo razastrem kosulju, provjerim da je stabilna i ukljucim peglu. Pegla kod prvog koristenja, pocne nesto isparavati, kazu u uputstvu da je to normalno. Vidim onu plasticnu casicu, naspem vode do pola i saspem to u peglu. Proslo je dobro, nisam se cak ni oprzio. Kragna prodje dobro i sa osmijehom od uha do uha nastimam se za rukave. Prelazim ja onom peglom preko rukava, skroz malo efekta. Poprscem malo vodom, racunam da ce biti lakse i nastavim. Nakon pet minuta uzaludnog truda sa rukavima, koji nisu puno gore izgledali prije nego sto sam uopste uzeo da peglam, odustanem. Valja napomenuti da je kosulja jos dva puta krenula da padne sa stola, zaustavio sam je, i dalje pokusavajuci da ostanem miran. Da skratim pricu, peglam ledja, peglam prednje dijelove, sa minimalnim rezultatima. Kontam u sebi, i onako cu preko kosulje obuci sako, stavim kravatu, nece se ni vidjeti. Iskljucim peglu, spakujem kosulju i odem raditi.

Sljedecih par dana na google, youtube i 5min trazim korisne savjete, da probam ponovo. Na snimcima to sve izgleda lagano. Probam jos jednom, skontam da niti imam sto za peglanje, niti je kosulja pogodna za peglanje (100% pamuk), niti sam ja neki strucnjak. Odustajem od peglanja.

Pet dana kasnije, prolazim pored New Yorkera. Udjem, mozda ima nesto interesantno, kad vidim da imaju neke kosulje na rasprodaji. Nadjem sebi jednu bijelu i probam je, dobro mi stoji. Vidim sastav, 65% poliester, ili tako nesto, glavno da nije pamuk. Kontam u sebi, pa neces se Mirza vise zafrkavat.

Veceras opet na posao, u novoj kosulji, koju ne moram peglati. Rahat k´o lokum.

Isao sam sinoc da radim, zvao me jedan prijatelj. Trebalo je nositi neke stolice za koncert, pa im je trebala inteligencija za takav zahtjevan posao. Radio sam tamo vec par puta, tako da sam znao i sve te gazde, sefove, direktore i kako vec sve sebe nazivaju. Uglavnom, kad si na dnu piramide, tako ti je.

Glavni je sef supak. Svira u orkestru, ubire profit i nista ga ne interesuje. Radnike cijedi kao mladi sir, ovi ga se plase i svi gledaju da mu ne stanu na zulj. Normalno, niko nece da izgubi fin posao, tako da nema smisla suprostavljati se. Sljedeci dan jednostavno neces morati doci, a on ce naci nekog drugog, ko mu vise odgovara. Kad on ode, odahnemo dusom. Taj sebi lize jaja i jos laje i rezi.

U sredini te piramide je jos jedan Austrijanac. On je fakat dobar covjek i bez obzira sto je iznad mnogih, radi vecinu poslova. Jos za svaku sitnicu kulturno zamoli da to obavimo, bez obzira sto se vec podrazumijeva da bi to vec trebalo biti gotovo. Fakat dobar covjek, ali na neki nacin glup. Taj pas sebi ne lize jaja, tek povremeno, kad ga niko ne gleda.

Na zadnjem stepenu menadzmenta je Albanac preko kojeg sam i uletio na taj posao. On je zaduzen za salu, redanje stolica, uredjivanje pozornice i za jos neke sitnice. On pametno, zovne obicne radnike(konkretno mene i jos par onih koji se tu nadju) da obavimo posao, a on uzme nesto malo, pomjera jednu stolicu sat vremena, ali nikome nista ne prigovara. Opusteno, taj pas sebi lize jaja i boli ga briga za sve drugo.

Eh, zato ono pas sebi lize jaja? Zato sto moze. Bas tako i ove gazde. Moze im se, i normalno da to koriste, osim onog srednjeg. Samo je interesantno do koje mjere to i cine.

Meni je svejedno, dokle god mi za vratom nije onaj prvi. Ja svoj posao obavim, uzmem nesto novaca i zdravo djaci. Tamam sam zaradio da uzmem onaj mp3 u Saturnu, koji vec duze vrijeme gledam. Dva gigabajta memorije, trideset eura. Bolje od toga ne ide.

Prisjede mi iftar. Otidjoh u taj turski mesdzid sa nekoliko kolega. Ne znam kako je pocelo, ali opet se doslo na temu rata. Prijatelj, koji je ovdje od ´92, kad je iz svog doma u Visegradu protjeran me osudi kad sam rekao da bih bez srama obukao hrvatski dres. Mislim u sebi zasto da ne, sta tu ima lose. Ostatak drustva se prikljuci sa komentarima o zlocinima koje su Hrvati napravili za vrijeme proslog rata, nadam se i zadnjeg. Odgovorio sam mu da nije Mladen Petric dosao i pravio te zlocine, ne znam ni da li je imao petnaest godina kad je rat zavrsio, a oni pomislise da se salim. “Isto bi bilo kao kad bi obukao dres Srbije” cuo sam sa strane u jednom trenutku, na sto nisam imao adekvatan odgovor. Vec su me zasuli izjavama tipa “Svi su oni isti”, “Samo mrtav Srbin je dobar Srbin” i slicnim. Sjetio sam se da sam danas vratio knjigu prijatelju iz Beograda, koju sam koristio nekad u junu. Sjetio sam se kad sam sa njim pricao o ratu, a on mi govorio kako zlocin nikad nije u redu, bio on pocinjen nad Zidovom, Muslimanom, crncem, Eskimom ili nekim drugim. On je od mene samo par mjeseci stariji, dijete bio kad je poceo rat. Ikamet me probudi iz razmisljanja, a i razgovor utihnu. Nastavio se razgovor poslije, a ja sam ucutao i slusao njih. Opet sam cuo prijatelja iz Visegrada kako govori da su njegove komsije, sa cijom se djecom i sam igrao njih protjerale. Jak argument mi je dao, shvatio sam da sta god da kazem njegovo razmisljanje ne mogu promijeniti. “Sta kad bi sad poceo rat, bil´se vratili?”, glas iz Sarajeva je pitao. I dalje sam cutao. Jos mi je u glavi odzvanjalo “samo mrtav Srbin je dobar Srbin”. Valjda je tako mislio i za Hrvate, a svi su ostali potvrdili sa osmijehom, dok sam cutao i trazio smisao. Sjetio sam se Josipa, Milosava, Nenada i svih drugih nemuslimanskih imena koja su ostala “na nasoj strani”. Na moj posljednji pokusaj sa rijecima “nemojte sad da generalizujemo” cinicno su odgovorili sa rijecima, sve je to isto, devedesetdevet posto. Zacepio sam konacno, pitajuci se kako to da ljudi ovdje, sesto kilometara daleko od svega imaju jaci osjecaj nego mnogi dolje, gdje se sve desilo.

Nastavak, 30 minuta kasnije…

Sad ne znam. U BiH, preciznije u Gracanici nisam imao previse dodira sa drugim nacijama. Opet, i kad sam imao, nisam pravio razliku zbog toga sto se oni krste, a mi klanjamo. Ovdje sam dozivio nesto drugacije, razlicita iskustva. U jednoj sam utakmici za sebe cuo “Ja cu cuvati malog Balijicu”, od strane Hrvata. Sa Srbima nisam imao losa iskustva. Cudno mi je da ovdje cesce vidjam “4S” i “U”, nego sto bih vidio u Zagrebu ili Beogradu. Nigdje nisam vidio ljiljane ili nasu zastavu, ali zato sam se nagledao lancica ili bolje receno lanaca sa mjesecom i zvijezdom, kao i krstova.

Sada, bas kada treba da radim zavrsne pripreme za ispit koji imam u ponedjeljak, razmisljam o svemu. Pokusavam da vjerujem u ono nesto ljudsko, pa da se kao ljudi borimo samo samo za resurse ili kad pokusamo zauzeti tudju teritoriju, ali ne zbog toga sto neki na kozi imaju pruge, a drugi mrlje. Znam da sam kompletan Bosanac i Hercegovac, da su neki ljudi Srbi, Hrvati ili Kazahstanci, ali prije svega smo svi stanovnici planete zemlje, to nam je zajednicko. Zato ne mrzim niti jednu naciju, niti jednu grupu, nego samo pojedince koji sire zlo, kako bi sebi vise zgrnuli na kamaru. Zato pokusavam da se izdvojim iz mase kojom ce neko beskrupolozno upravljati da ostvari svoje ciljeve. I to me cini covjekom. Ne covjekom u smislu “homo sapiens”, vec “homo prudentis”.

Licno…

Znam da ce ovaj tekst naici na razlicite stavove, vjerovatno i na prijetnje, ali ovo je moj stav. Ako neka ima jake argumente da ovo obori, neka mi ih predoci i obrisacu ovo sa izvinjenjem, jer nekad posumnjam u svoja uvjerenja, kao i svako razuman. Ovo je ipak bilo samo da kazem sve ono sto za iftarom nisam mogao i kukavicki, nisam smio.

Nemam namjeru pametovati, samo zelim da postavim jedno pitanje. Da li je u pravu nastavnica Nusreta ili Fadil-efendija? Nastavnica kaze da su ljudi i majmuni nastali od zajednickog pretka, dok Fadil-efendija uporno tvrdi da smo svi nastali od Adema i Have. Ni sam ne znam ko je u pravu, pa bih molio strucnjake da mi objasne. Hvala.

Ustvari, molim Senada kao moderatora da postavi ovo pitanje na forum.

Odlican teniski mec na eurosportu, finale US Opena. “Ferko”, kako smo ovog ljeta oznacili najboljeg tenisera je opet na nivou. Evo, bas sad je napravio dvije servis-greske i ostao miran kao da se nista nije desilo. Genijalan sportista i covjek. U jednom takvom mecu, sa takvim ulozima ostati hladan pod pritiskom, mislio sam da nije moguce. Bas sam danas igrao na onom turniru, pred jedva nekih stotinjak navijaca. Opet, atmosfera ponese covjeka.. Za svaki dobar potez slijedi aplauz, nakon svake pobjede osmijeh se sam razvuce. Poraz boli. Pred publikom jos vise, gotovo ga osjetis kako jede celije tvog ega, uvlaci se pod kozu. Ferko vodi 5-4 i ima mec loptu. Dakle, pauza…

Propusti Ferko brejk, gem, set i mec loptu. I mi smo danas mnoge propustili, zato i jesmo samo prosli grupnu fazu, ispali vec u cetvrt finalu. Ferko ima novu mec loptu. Koristi je. “The legend” kaze komentator na eurosportu. Nek je jednom bio u pravu, nakon sto je u toku mecu kazao za Djokovica kako je imao tesko djetinjstvo, prezivio rat i bombardovanja. Uh, skoci mi pritisak kao od Vispak kahve. Ferko je konacno promijenio izraz lica, proslavio pobjedu. Opet, ta smirenost, nevjerovatna. Kako taj covjek u normalnom zivotu, kad ga iznervira neka sitnica? Kaze Caus(rodjakov cimer, kod kojeg se trenutno nalazim) da Ferko garant poslije ode negdje i opsuje i reket, lopticu i sve iz sebe istrese. Sad jos samo da vidimo da li ce drecati kad dobije nagradu. Ovaj je post stvarno o njemu. Jos se skromno drzi, iako je najbolji. Zena Milka ga gleda sa tribina, prati svaki njegov potez. Nije Milka nikakav model, ali zar je to nephodno? Ima tu nesto vise, jer kad on hoda po spici, pored njega ne mora biti avion. Prima nagradu i opet kulturan intervju.

Pun mi je kurac i ljudi vise. Osobito neodgovornih ljudi, od kojih ti treba sitnica, a oni nece prstom da pomaknu da ti je pruze. Valjda nas tome zivot i nauci, da sve moramo sami. Moze biti da je to i obradjena verzija Edinih stihova: “Care samo pare, samo biznis minimalni rizik, pliz, pliz, budi pametan, nemoj zaglavit, jebo pare, jebo trebe, cuvaj samo sebe, samo sebe, samo sebe”. Ne mogu biti pametan, osobitno nakon provedenog dana u biblioteci i negativnog odgovora na mail, od kojeg mi mnogo stvari znaci. Bod mi jedan falio iz engleskog, a nisam ga dobio zbog greske. Predao sam papir profesoru na uvidjaj, da promijeni misljenje, a sad procitao mail od njega. Pogresno je covjek protumacio papir koji sam mu dao, ali makar mi je dao priliku da mu objasnim da je drugacije od njegovog misljenja. Sad sam mu poslao novi mail, objasnio zbog cega mi je taj bod falio, ukazao na moj pogresan unos tacnog odgovora i jos naglasio vaznost istog. Valja cekati mail narednih dana, pa cemo vidjeti. Daj Boze pravde, da bude stagod. Trenutno spremam skroz lijevi ispit, citam a nista ne kontam. Kaze raja da je taj ispit lagan, pa se i ne sikiram pretjerano. Uceraj mu, sta bude, bude. Rodjak mi jos nije poslao slike, kao ni jaran. Pa jel to toliko tesko konektovati se, odvojiti pet kvalitetnih minuta i poslati pet slika? Dere me nervoza, jos i ova dosadna kisurina upotpunjava dozivljaj. Krasno. Noge su mi mokre, anticipiram prehladu, a u nedjelju turnir. Nogometni turnir bosnjacke omladine u Austriji. Odoh ih razvalit. Raspolozen sam, nabrijan i u dobroj formi. Rukometno je uradilo svoje u avgustu. Zao mi samo sto odoh dan prije memorijalnog turnira na Drafnicima(o kojem nigdje nisam procitao izvjestaj?), ali otac je insistirao da idem u nedjelju. Kod mene kad otac insistira, nema druge, a ni trece. Jeben je zivot nas umjetnika, sto bi reko komsija Ado. Usput, Ado se zeni, ako se vec nije i ozenio. Bio je red, zabavljo se s curom od drugog srednje. Odlicna stvar i sam razmisljam o takvom potezu. Nadjem sebi nesto u BiH, cuvam to lagano do kraja svojih dvadesetih i onda ozenim. U medjuvremenu, dok sam ovdje, pa nemamo isti pozivni. Sve su karte otvorene. (Jednoj zenskoj ovo bi na volej, jesam sovinista, samo zaspi punim arsenalom). Jah, nisam ja dzaba kazao da najbolji postovi dolaze u ovakvim raspolozenjima.

Pronasao sam jedan interesantan paradoks. Koga god da pitas, reci ce ti: “Jest carsija bez veze”. Ta izjava sama za sebe nije nikakav paradoks, mozda samo cinjenica. Uglavnom, u carsiju najvise izlaze oni koji bas govore da carsija nicemu ne valja, da je sve isto i da je raja ufurana. Kad ih pitas zasto izlaze, kazu: “Sta ces, ili sjedit kod kuce ili ovo?” Raja je uglavnom pred Peticom. Zasto je tako, ne znam. Mislim, nije lose mjesto, svaku vecer je skoro puna, a nedjeljom mozes izaci na jutarnju kahvu, koju treba upotpuniti ponudom iz Premiera.  Na stranu sve to, meni je Petica najgotivnija petkom, po danu, kad izadjem da kupim povrce i da se opskrbim spicama do ponedjeljka. Tada je pred Peticom najinteresantniji narod.

Jedva se sjetih passworda za blog. To dovoljno govori o tome koliko nisam pisao. Bilo je ideja, ali dok sjednem za racunar vec je kasno. Uglavno, carsija, ljeto, sta pisati? Svodi se na gledanje serija na hrvatskim kanalima, izlaske i nogomet na rukometnom. Suska se da ce uskoro turnir, valja se pripremiti. Ne kontam svoje drustvo. Izadjemo mi u carsiju, ali poslije 22:00 redovno idemo po selima sirom lijepe nam opstine. Realno gledano, tu se ide da se “ufati stagod”, ali nema od toga hajra. Jedno vrijeme sam kod takvih izlazaka jednostavno trazio da me ostave kod Kovacnice, da kulturno produzim uz moje drago brdo, zvano Ritasici. Dokurcilo mi je to, pa sam poceo izlaziti sa njima po Klokotnici, St.Fieldu, Orahovici i mnogim drugim mjesnim zajednicama. Da se razumijemo(da ne bih fruit osuo drvlje i kamenje po meni), nemam ja nista protiv ovih mjesta, ali meni je to krkanluk, i to onaj teski.  Stotinjak krkana se smjesti u okviru onih deset zatvorenih kvadrata, slabo provjetrenih i svi kontaju, ufatice onu sisatu sa cvikama. Takva jedna sisata se napuca, izbaci pola sise i divi se sebi kako je dobra, jer se oko nje nalazi barem petnaestak mudonja sa onakvim pogledima, kao copor pasa pred mesnicom. Ima tu i dobrih strana, da se razumijemo. Propisno se uhvatis za stomak od smijehova kad cujes razne originalne i neoriginalne ulete. Da ih podijelimo sa vama, jer ko zna, mozda vam bas ove fraze budu korisne:

“Kako tako dobra cura k’o ti nema momka?”

“Joj sto imas lijepe oci. De mi broj telefona.”

“Mala, hodi adzi, hrrrrk, da ti nesto dam”

Bilo je jos mnogo “kvalitetnih”uleta, mada cure ne znaju prepoznati ovako ugladjene momke, pa su drsko odmahivale prstom i lagale da nemaju telefon. Kucke, zar ne?”When in Rome, do like the Romans”. Moras se malo i drzati ove pametne izreke, pa pokrenuti koji zglob ili misic u ritmu muzike. Eh, muzika je prica za sebe. Hitovi poput “Vodka i dzin, to je sada in, dobra lova, brza kola…”, “Neki rekli bi da je pornografija, ma neka nam se desi dok smo mladi ti i ja” ili nepobjediva “A gde zuris, a gde zuris, brato moj”.

Ali je dobro staaaari, mjuza, picoke, gledaj ih, svakoj viri iz ociju da ga hoce. Veceras je St.Field, subota je.  Ma cini mi se da ima dobar film na HRT-u, ili makar utakmica.

Prodjose ispiti. Veceras na autobus, devet sati voznje je ispred mene. Ispiti su me ponukali da napisem ovaj post. Iz engleskog su izasli preliminarni rezultati za prvi dio ispita, dok za drugi dio izlaze tek krajem jula. Prvi dio sam polozio, kazu da je to laksi dio. Ne znam, vidjecemo krajem jula. Drugi ispit, eh…Truba mi je nekako, a ja sam taj trubadur. Zajedno sa prijateljem iz Bihaca sam pristupio tom ispitu, racunajuci na obostrano prepisivanje, jer ja bolje znam Buchhaltung(Racunovodstvo), dok je on daleko bolji sa Kostenrechnungom(Troskovi). Ispit je bio tezak, nista drugo nisam ni ocekivao. Ranije smo dogovorili da sve uradimo isto, kako se ne bi desilo da jedan polozi, a drugi ne. Izbjegavali smo poglede nadzornika, ali imali smo i srece, jer lik koji nas je primijetio da se dogovaramo nije nista poduzeo. Tek kad smo razvili pricu, priblizio nam se, kao da nas upozorava da ne budemo bas toliko ofirni. Licio je na balkanca, a po ponasanju se cini i da jeste. Umisljeni Austrijanci, misle da su face, pa cim primijete, poduzimaju nesto. Hvala tipu koji je ipak bio raja, mada pojma nemam ko je taj lik uopste. Dalje za ispit, na kraju smo ja i prijatelj zajedno unosili odgovore, kako bi bili identicni. Vec smo bili pod prismotrom i nismo vise mogli bez problema komunicirati, ali ipak smo nekako uspjeli. Zvanicni rezultati su za sedam dana, no ispit nam je objavljen na netu, da unesemo svoje vrijednosti, tako mi je javio saucesnik u prepisivanju. On je unio svoje vrijednosti. kaze da nam je falio jedan zadatak. Kasnije sam ja unio svoje i nisam siguran kako sam zaokruzio jedan zadatak. Ako sam ga zaokruzio tacno, polozicu ispit, ako nisam necu. Ako ispit polozim, a moj prijatelj padne, velika je truba, jer smo zajedno radili dogovorili se da sve identicno zaokruzimo. Ako padnem , bice mi zao sto moram ponavljati ovaj ispit. Mogucnost da obojica ovaj ispit polozimo je minimalna. Sanse da obojica padnemo su 50%, sanse da ja polozim, a on padne su takodje 50%. Sansa da on polozi, a ja padnem je takodjer minimalna. Jedino bi prva mogucnost mogla da me spasi ove trube. Do sada smo sve ispite radili uporedo, od 7, koje sam polozio do sada, on mi je mnogo pomogao pri dva, posebno na matematici. Ne znam kako sam zaokruzio, saznacu tek sljedece sedmice, kada budu rezultati. Odlucio sam da ako polozim, moram da mu se oduzim, ali masno da se oduzim, jer ovaj ispit stvarno vrijedi, nije dzaba prolaznost cca. 25%. Mogao bih nauciti Evropsko pravo, ali da ga bas naucim, pozovem ga sa mnom na ispit i uradim obojici. I onako sam dobar sa Pravom, leze mi ti zakoni, jednostavno imaju logike. Ne bih volio da padnem, ali opet, ako polozim…savjest ne da mira. Ne znam sta sam zaokruzio.

Eh, naslov sve govori. Danas smo zavrsili jedan pravi mali gestapo-test iz engleskog. Kroz flashbackove mi je dolazio film “Pijanista”, svaki put kada je profesor nesto govorio. Cita on ona pravila za ispit, a meni se sve cini kao da cujem onaj glas sto cita nove zakone u getu, tipa da Zidovi ne smiju po trotoarima, da moraju nositi zvijezdu, itd. Predispitna trema, iako sam je iskusio vec vise puta ne jenjava. Engleski, sta vise kazati. Bilo je tacno dvadeset i sest multiple choise pitanja, za koje smo imali ravno trideset minuta da odgovorimo. To je dio za gramatiku, a nakon toga dolazi poslovni engleski, koji traje 1,5 h. Sta da vam pricam, statistika donosi najbolji pregled stvari.  70% okinava, kao bi se to profesionalno kazalo. Eto, uradio sam danas, ali ovo je jedan od ispita kod kojih se rezultat ceka duze od mjesec dana, pa cemo vidjeti. Sutra imam drugi ispit, Accounting and Managment. Pfff, ova statistika ima jako ruznu naviku da obeshrabri covjeka kad mu to ne treba. Prosli ispit, skoro 75% je palo na proslom terminu.  Ucio sam, pripremao, po ovoj vrucini i cesto puta kontao: “Jebo te, mog´o sam sad u Sarajevu biti druga godina”. Predje opet covjek preko svega toga, ubijedi se u neke stvari i krene naprijed. Sutra, sta bude, neka bude. I na kraju, da ne mislite da ste prevareni, cemu ovakav naslov? Pa jednostavno, ima sexa. Jebu me sa svih strana.